WILCO – The Whole Love


Wilco - The Whole LovePri kraju recenzije za prethodni „Wilco (The Album)“ napisao sam da se neću buniti ako Jeff Tweedy i ekipa nastave snimati upravo takve albuma. Osim želje da Wilco ostanu upravo ono što jesu, tj. da ubuduće, baš kao i na tom albumu iz 2009., mogu bez po muke iz rukava bacati pjesme koje čine vrlo dobar paket svega tradicionalnog i modernog što su do onda isprobali, imao sam potrebu napisati još nešto: Možda pravi dani za ovaj album tek dolazi. Tek sada kužim da sam onda strahovao da će me to izdanje ubrzo pustiti, da nove Wilco albume ubuduće više neću opsesivno konzumirati kao „Summerteeth“ (1999.) i „Yankee Hotel Foxtrot“ (2002.) i sve nakon njih. Nakon sumnje, tekst je ipak završavao ovako: Obožavatelju je svaki dan pravi dan. To je onda bila neosporiva utjeha, ali mi danas zvuči kao nezasluženi zaključak.

Smiraj koji je uslijedio nakon velikih albuma i nakon što se Jeff riješio svojih demona nije uzrokovao prosječnost koju smo navikli opravdavati kod nekih drugih velikih bendova (recimo R.E.M. nakon „New Adventures in Hi-Fi“/“Up“). Ako na „A Ghost Is Born“ (2004.) gledamo kao na posttraumatsko iskustvo, onda smiraj i novo buđenje započinju sa „Sky Blue Sky“ (2007.), a prethodni „Wilco (The Album)“ je samo potvrda da novo poglavlje karijere donosi veću sigurnost, uigranost i manju mogućnost za veće propuste. No, iako bend u ovoj postavi može sve, nije nužno od njih očekivati nešto neočekivano. Uostalom, Wilco su prošli put od pionira americane do benda kojemu se pridaje status američkog Radioheada. Taj put evolucije zvuka nikada nije dovodio u pitanje tradiciju. Sonična evolucija benda u biti ne prestaje ni danas – ona se zaokružuje koristeći se svime s čim se do sada hranila.

No, ono što je najbolje jest spoznaja da novi album nije samo još jedno vrlo dobro izdanje benda koji će ih snimiti još gomilu. Odlične pjesme uvijek odnose pobjedu. Bilo ih je i u 2009., ali Jeff i ekipa ove ih godine imaju još više! Zato je „The Whole Love“ još jedan dokaz da se rutina nakon velikih pobjeda ponekad ipak isplati, da dolazi kao nagrada i da nudi širi prostor preispitivanju i redefiniranju starih i uvijek aktualnih tema.

Iako su pozitivne pop melodije nakon dugo vremena punom snagom zaživjele na prethodnom albumu, čini se da je upravo „The Whole Love“ onaj koji najviše zaziva atmosferu sa starog „Summerteetha“. Uvodna „Art of Almost“ može prvotno biti shvaćena kao varka, pjesma koja zvukom odskače od ostatka albuma sa svojim sintetičkim Radiohead uvodom i dugim solom na kraju. Samo što se ovdje ne radi o dirljivim gitarskim penjanjima po rubovima bespomoćnih ljubavnih rutina koje dobro pamtimo iz „At Least That’s What You Said“ i „Impossible Germany“, nego o zdravorazumskom porivu da se klin klinom izbije – satiranje neuroze neurotičnim razgibavanjem zglobova. Nakon toga kreće izmjenično redanje pop pjesama prošaranih Clineovim nervoznim gitarama („I Might“, „Dawned on Me“ i „Born Alone“) i laganih numera koje redom zazivaju Beatlese („Sunloathe“), American Music Club („Black Moon“) i Nicka Drakea („Rising Red Lung“). „Dawned on Me“ podsjeća na „I’m the Man Who Loves You“ s „Yankeeja“. Tema uvijek ista – ljubav kao jednostavni odgovor u bilo kojem trenutku totalne sumnje, ljubav kao spontani refleks za sreću. Nenadmašna predstava pop jednostavnosti: I can’t help it if I fall / In love with you again / I’m calling just to let you know / It dawned on me… So far / And so forth / And again / I will stop to begin at the end. Ne, Tweedy nije sladunjav, već samo spretno skače iz mudrih i tmurnih spoznaja u hirovite uzlete koji ovim prvima osiguravaju mirnije more. Zarazna kao malo koja Wilco uspješnica, „Born Alone“ je posebna priča koja u svom uzletu sreće preokreće i miri nepopravljivi Tweedyjev karakter – Sadness is my luxur… sretan pjeva o tuzi koju ne može izbjeći. Slavi sada već prirođenu slabost znajući da mu je ona potrebna za svakodnevnu ravnotežu. „Open Mind“ nije klišej, već dirljiv poziv voljenoj osobi da iznova povjeri svoju tamu i sumnje drugoj strani. Karnevalski Sgt. Pepper blues „Capitol City“ i costellasta new wave „Standing O“ su simpatični pokušaji, ali su nažalost samo fileri između dobrih pjesama. „Whole Love“ nas vraća u pop kolosijek i zvuči kao usporena verzija i nastavak na „Outta Mind (Outta Sight)“ s „Being There“.

Najviše se prašine diglo oko posljednje stvari. Ne zna se da li se stvarno radi o dečku spisateljice Jane Smiley ili se Tweedy samo poigrava imenom prepjevavajući razgovor s anonimnim prolaznikom. S druge srane „One Sunday Morning (Song for Jane Smiley’s Boyfriend)“ svojom dužinom, naklapanjem teksta i dvosmislenošću podsjeća na jednu „Ambulance Blues“ Neila Younga. Kroz pjesma se ponavlja i na kraju raspetljava gitarski aranžman koji jako podsjeća na akustične zavrzlame Jima O’Rourkea (naročito na njegov album „The Visitor“).

Iako je to nakon toliko godina i dobrih albuma čudno izreći naglas, Wilco su u ovoj postavi već neko vrijeme na vrhuncu snage! Vrte se u krug, a ne postaju dosadni. Kao što postoji novi način za ispričati neku staru priču, tako postoje dobra stara glazbena rješenja koja će genijalci poput Nelsa Clinea i Glenna Kotchea uvijek prošarati novim idejama.

Wilco su nedavno pokrenuli svoju izdavačku kuću dBpm pa je tako „The Whole Love“ još jedan novi početak za bend friških veterana koji su odlučili lijepo i ugodno starjeti.

wilcoworld.net

{youtube}wTqEB0MyGdY{/youtube}

(Visited 47 times, 1 visits today)