Tindersticks @ Zagreb, Kino SC, 08. 05. 2010.


Drugi nastup Tindersticks u Zagrebu nakon skoro 7 godina dogodio se pred višegeneracijski punim kinom Studentskog centra. Potpora gostima bila je kantautorica Nina Romić sa svojim bendom.

Ovaj koncert Tindersticksa bio mi je prilika za nadoknađivanje tko zna zašto propuštene svirke u Močvari. Žao mi je što ih tada nisam doživjela u stajaćoj, malo življoj atmosferi obzirom da je ovo bio sjedeći koncert, a mogli su organizatori slobodno u pozadini pustiti i prizore iz filmova za koje su Tindersticksi radili glazbu. Time bi još dodatno pogodovali uljuljkanom raspoloženju prisutnih.

Taman sam ulovila kraj pretposljednje i posljednju stvar Nine Romić (njenu obradu „Zvira voda“). Palo mi je na pamet kako ju je u tom trenutku gledalo više ljudi nego ikad dosad, nadajmo se da će se taj broj i ponoviti, iako ne nužno za njeno dobro. Ostala je potpuno neprimijećena i pretiha na tom ogromnom stageu skupa s Fredericom Lanzom (klavijature, harmonika) i Damjanom Čakmakom (na gitari). Publika se meškoljila na stolicama, debatirala hoće li Tindersticks započeti koncert s naslovnom pjesmom novog albuma, itd. Kada sam je gledala na Art & Musicu prije par godina ostavila je puno bolji dojam pred samo stotinjak ljudi, jedva čekam posjetiti njen nastup u nekom intimnom klubu s vjernim fanovima.

Nakon njenog nastupa trebalo je proći određeno vrijeme dok se sve naštimalo do savršenstva za nastup večeri.

Oko pola deset na binu se popela sedmeročlana postava Tindersticksa. Okosnicu benda od početaka čine Stuart Staples (vokal, gitara), Dave Boulter (klavijature, harmonika), te Neil Fraser (gitara i vibrafon). Na novom albumu dobili su pojačanje s Earlom Harvinom (vokal, bubnjevi), Davidom Kittom (vokal, gitara), a otprije je u bendu basist Dan McKinna. Na njihovoj Myspace stranici može se vidjeti kako je upravo njegova vizija bila obogatiti vokalnu sekciju benda, u čemu je i uspio s novim članovima. Jo Fraser na flauti i Andy Nice na violončelu surađivali su otprije na soundtrack uratcima benda, a Nicea smo mogli vidjeti i sada u Zagrebu.

S početkom svirke odmah se razriješila debata s početka: stvarno su započeli s „Falling Down a Mountain“, šest minutnom jazzy pjesmom koja otvara istoimeni album izdan ove godine. Zvuk se pokazao savršenim, samo mi je stolica postajala sve tjesnija i neprikladna za slušanje njihovog koncerta. Isto tako se čula nova vokalna sekcija u svojoj istančanosti. Sada većina članova sudjeluje u nadopunjavanju toplog Staplesovog vokala i zvuče predivno. Koliko me sjećanje služi, nastavili su s drugom stvari s albuma „Keep You Beautiful“, koja je vodila atmosferu do slijedeće starije stvari s albuma „Waiting for the Moon“ – „Sometimes It Hurts“.

U tom trenutku sam prepustila mjesto za sjedenje i otišla prema prvim redovima, tj. grupici koja se stiskala sa strane stagea. Tamo me dočekala živahnija publika, ali nažalost i par preživahnih pojedinaca koji su uporno izvikivali jednu te istu glazbenu želju, pa su ih ostali već počeli ušutkivati. I sreća da jesu (na kraju su problem riješili organizatori) jer niti bend nije izgledao pretjerano tolerantno nakon petog, šestog ponavljanja.

S prvog i drugog albuma, koje smatram glazbenim savršenstvom, u regularnom dijelu odsvirali su „Marbles“ i „Tyed“. Čuli smo i „Marseilles Sunshine“ iz Staplesove solo karijere. Novi album je zvukovno na razini prvijenaca, ali moram priznati da se nisam uspjela uživjeti u sve pjesme. Posebno pri tome mislim na „Peanuts“, za koju sam čitala da crpi inspiraciju iz malih i velikih žrtava koje ljudi čine u ljubavi i vezama. Dobro to ovako zvuči, ali kad čujem glupavi tekst pjesme, pitam se je li se bend napušio ljusaka od kikirikija pa iz toga crpi nadahnuće. Na albumu se radi o pjevačkoj suradnji Staplesa i Mary Margaret O`Hara, pa je samim time zanimljiva za čuti, ali na koncertu bez ženskog pojačanja me nije uopće oduševila.

Nasuprot njoj, mogu navesti „Black Smoke“, „Factory Girls“ i još više „Harmony Around My Table“. Bend ju je izveo uživajući u svakom taktu, publika je pljeskala, a Staplesov glas kako pjeva „Now my guitar`s looking hungry…“ mi još uvijek odzvanja u glavi.

Nakon sat vremena svirke, izlazili su na dva bisa. Moram priznati da su me Tindersticks uveli u posebno raspoloženje od polovice koncerta do kraja, pa mi je tako i informacija koje su pjesme svirali na prvom bisu isparila. Ali znam da su za kraj, na drugom izlasku, svirali staru „City Sickness“, pjesmu koja je konačno podigla publiku na noge.

Uz „Raindrops“ se završila fantazija, a Staples je, po vlastitim riječima, ispucao sve što je imao. Od njega smo i dobili obećanje da ćemo ih vidjeti uskoro. Oni istjerani iz dvorane će se sigurno složiti sa mnom da nam duguju barem „16 summers, 15 falls“ : ).

Autor: Sisofenziva

(Visited 21 times, 1 visits today)
Share on Facebook0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Share on Reddit0Share on Google+0Share on Tumblr0Share on LinkedIn0Email this to someone