Rockerske ulice u Hrvatskoj?


Milan MladenovićU zadnjih nekoliko dana u dnevnim je tiskovinama preneseno razmišljanje zagrebačkih gradskih vijećnika koji više ili manje ozbiljno razmatraju dodijeliti ime ulice nekom slavnom preminulom rockeru.

Kao najozbiljniji kandidat se spominje pokojni gitarist i glavni autor grupe Ekatarina Velika Milan Mladenović, koji je rođen u Zagrebu, dio djetinjstva proveo u Sarajevu, da bi živio i radio u Beogradu.

Ideju o dodjeljivanju ulice Milanu Mladenoviću je još prije mjesec dana iznio potpisnik ovih redaka u jednom od svojih komentara, a obzirom da se cijela stvar počinje ‘ozbiljno’ raspravljati, osobno sam se uhvatio u razmišljanju ‘pazi što želiš, možda ti se to i dogodi’. U tom je kontekstu dotad prilično anonimni političar razmišljao o ideji da se imenovanja ulica ‘malo osvježe’, a možda u budućnosti osvane cijelo rockersko naselje, eto, da se cijela stvar ‘malo osvježi’.

Rock’n’roll nije najozbiljnija stvar na svijetu, ali ono po čemu je Mladenović poznat, spada u itekako ozbiljne stvari koje nikako ne spadaju u domenu osvježavanja. Ukratko, Mladenović nikad nije prestao biti prijatelj hrvatskih (i ne samo hrvatskih) građana, i on je svoje prijateljstvo bio spreman svjedočiti čak i kada bi to značilo otkazivanje koncerata u gradu u kojem je friško srušena džamija, ocrnjivanje u novinama, prijetnje zatvorom i takva se prijateljstva njeguju. Upućeni će znati da je Mladenović živio u Miloševićevom režimu koji je za „prepametne“ imao itekako efikasne metode obračunavanja.

Dakako, najmanji problem su život i djelo Milana Mladenovića, koje bi na ovaj ili onaj način u nekim sretnijim prostorima bilo ovjekovječeno igranim filmom, par dokumentaraca, spomenikom, mjestom u školskoj lektiri i tako dalje. Veći je problem što se bliže izbori, pa onda, u naletima očaja, političari posežu čak i za pametnim idejama. Mladenović nije zaslužio da se njime licitira jedna ili druga politička opcija, a još manje, da ga se pod etiketom industrije zabave uvali građanima kao osvježenje.

Mladenović treba dobiti ulicu u Zagrebu jer je toliko puta na toliko jasan način emitirao poruke o miru, prijateljstvu, ljubavi i toleranciji.

Primjer Milana Mladenovića je slijedio u Hrvatskoj malo poznati bosanski Srbin Srđan Aleksić, koji u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini nije mogao podnijeti da pripadnici Vojske Republike Srpske muče njegovog prijatelja, inače po krvnom sastavu Muslimana. Obranu života svoga prijatelja je platio svojim životom.

Ono, za što će razne udruge dobiti silne novce za vremenski beskonačne programe prevencije nasilja, Milan Mladenović bi objasnio u tri minute muzike, stihova i pjevanja. Uvjeren sam čak, da niti jedna od ovih malodobnih glupača koje su zajednički nasrnule na sirotu vršnjakinju nije čula da je postojao čovjek koji je pod povicima „Uhapsite ga“ stoički, javno, i sasvim mirno molio okupljene da odaju minutu šutnje za sve poginule u ratu u Hrvatskoj, da se redovito solidarizirao sa slabijima, i da je uza sve to, stigao biti pravi frajer i napisati čitavu nisku pjesama čije se harmonije i aranžmani zrcale u dobrom dijelu uradaka modernih hrvatskih rock umjetnika.

Mladenović treba dobiti ulicu u svom rodnom gradu da Zagrepčani postanu manje zatucani građani i da se formulira jasan stav da je primitivizam problem pojedinog mozga, a ne neke etničke, seksualne, kulturne, ili bilo koje druge grupe. Mladenović treba dobiti ulicu u Zagrebu da nas podsjeti da je hrabrost zauzimati se za mir, i to onda kada se huškalo na rat i to su činili prvenstveno oni koji bi prvi pobjegli, kao i oni koji su se vrlo brzo obogatili.

Milan Mladenović

A cijela naselja imenovana po rockerima? Napravimo sljedeći pokus: pitajte 10 ljudi iz Zagreba, nasumično odabranih: „Po kome ili po čemu je naselje Voltino dobilo ime?“ i nisam siguran da će baš svi ispaliti: „Po Alessandru Volti“. Ni Zagrebu, ni bilo kojem drugom gradu u Hrvatskoj ne trebaju ulice čija imena ne znače mnogo tim građanima, kao ni ulice koje su dobile imena iz pomodarstva.

U zadnjih 70 godina, jedna je obiteljska tragedija djelomice i iz pomodarstva postala slavna u bivšoj državi i iz istog takvog se pomodarstva ugasila. Riječ je o obitelji Ribar: otac Ivan je bio ugledni pravnik i političar (s čijim se uvjerenjima možemo i ne moramo slagati), bez ikakvih repova iza sebe, služio je u Kraljevini Jugoslaviji i nominalno je nakon Drugog svjetskog rata bio Titu šef. Čovjek je u tom ratu izgubio oba sina i suprugu. Poznatiji sin od te dvojice, Ivo s nadimkom Lola, poginuo je u 27. godini. Poznata su njegova pisma zaručnici, koja isto tako nije doživjela kraj rata.

Potaknuti usponom tinejdžerske kulture na zapadu, vladajuća partija u Jugoslaviji daje uputu da Ivo Lola bude uzor mladim naraštajima, kao što su to rock zvijezde na zapadu. Kornelije Kovač uglazbljuje riječi nekog Lolinog pisma zaručnici, a melodiju će otpjevati Zlatko Pejaković. Brojne su ulice imale nazive po Ivanu, kao i po Ivi Loli Ribaru. Dolaskom druge vlasti, gotovo u cijeloj se Hrvatskoj mijenjaju imena ulica Ivana i Ive Lole Ribara.

{youtube}DZS8vaFRfbk{/youtube}

Sada imamo lobotomizirajuću situaciju da postoje ulice u Sloveniji, Bosni, Srbiji i Makedoniji nazvane po Ivanu ili po Ivi Loli Ribaru, ali za Hrvatsku ti isti ljudi više nisu dobri. A čak nisu ništa niti ukrali niti su se obogatili u pretvorbi, samo su branili svoju zemlju i imali su uvjerenja koja su imali. Milan Mladenović, kao niti Johnny Cash, Bob Marley, John Lennon, Joe Strummer, ili neki drugi muzičar kandidat za ulicu nije zaslužio sudbinu Ribarovih.

Dakle, nije toliko bolno što za sada Mladenović nema ulicu, bolno bi bilo da ga se uvali kao proizvod industrije zabave ili da doživimo kako vladajući krkan za četiri godine skida tablu s Mladenovićevom ulicom i stavlja ploču s natpisom „Prilaz Dare Bubamare“.

(Visited 29 times, 1 visits today)