Predstavljamo: Olovni ples


Olovni PlesOlovni Ples je za sada relativno nepoznat bend koji polako kroči uskim stazama „trnja i žaoka“ tražeći svoj put prema žednim ušima hrvatskog puka ogrezlog u folk, mjesto radnje je „kafana“ u sklopu knjižnice u Dugom selu, razgovaramo sa Stipom i Zokijem, svojevrsnim frontmenima Olovnog Plesa.

Prije svega Olovni Ples, tko ga čini, tko mu je motor, tko mu je duh, tko je urlik, tko je šapat koji smiruje?

ZOKI: Olovni ples trenutno čine Stipe Periša, Tomislav Zorić (Zoki), Vjeran Pavlović i Bojan Rađenović. Idejni je začetnik Olovnog plesa Stipe, ovaj lik pokraj mene (smijeh). On je u ljeto 2003. snimio samostalni album koji je nazvao „Olovne..“. Na tom albumu sudjelovali smo Vjeran na basu, Marin Pavlović na klavijaturama i ja na gitari. Čitava stvar odležala je par godina, točnije do 2007. kada Stipe i ja ponovno počinjemo svirati zajedno. Te 2007. taj album dobio je naziv „Olovne pjesme za olovni ples“ i izdan je pod nezavisnom etiketom „Listen loudest“ Zdenka Franjića. Tijekom par mjeseci Stipe i ja često smo svirali i snimali u kućnim uvjetima i u tom period nastaje album „Noć bez jablana“ koji je objavljen 2008. Pomalo smo krenuli sa koncertima i tu su u priču polako ušli Vjeran na basu i Boki na bubnjevima. Najveći dio pjesama uglazbio je Stipe koji svira gitaru i pjeva. Neke sam pjesme ja prisvojio u svojstvu pjevača, tako da u bendu postoji podjela na stvari koje pjeva Stipe i koje pjevam ja. Svaki od nas dvojice ima svoj stil i pristup pjevanju. Stipin pristup je življi i agresivniji (dakle Stipe je urlik i motor benda) dok bi se za mene moglo reći da pristupam tome na smireniji način, pomalo šansonjerski.

STIPE: „Da, tako nekako, sada je to klasična rock, „Buddy Holly“ četvorka: bubanj, bas, solo i ritam gitara, iza kojih se kriju ova imena što ih je Zoki nabrojao. Ako ćemo dijeliti uloge, onda neka Bojan bude motor, Vjeran duh, Stipe urlik, a Tomislav šapat koji smiruje. Da, to ima smisla.

Ime benda, svojevrsni oksimoron, kako i od kuda je nastalo?

ZOKI: Ime benda smislio je Stipe u proljeće 2007. Olovni ples. Olovni je nešto što bi se uklopilo u atmosferu tog prvog albuma, točnije asocijacija je na Matoševu pjesmu „Jesenje veče“ koja počinje stihom: “olovne i teške snove snivaju oblaci na tamnim gorskim stranama….” Ples zato jer je glazba srčana, imamo dosta poseban ritam u pjesmama, a sad jesu li plesne, to neka drugi procjene. Meni je ime savršeno leglo i mislim da savršeno odgovara našoj glazbi.

STIPE: Uz te olovne, sanjarske, smrtne i teške snove priklonili smo riječ ples, koja predstavlja energiju, strast, glazbu, ljubav. Na to pitanje za Radio Križevci odgovorili smo sljedeće: Vjerovali smo da stvaramo glazbu na koju će ljudi teško plesati. Bili smo u krivu. Možda je to ipak najbolji odgovor.

Zametak Olovnog Plesa, prve note, prvi klik u glavi da nastaje bend, kako, kada, gdje?

ZOKI: Odgovor na ovo pitanje u odgovoru je na prvo pitanje. Treba napomenuti da nas je, prije svega, povezala glazba, još krajem 1990. kada smo dijelili prostoriju u kojoj smo svirali. Stipe, Vjeran i Bojan imali su bend „Dangube“. Paralelno smo Vjeran, Bojan i ja svirali covere po tulumima i lokalnim svirkama. Zatim su Stipe i Bojan svirali u bendu „The Buzzers“. Tako, sastajali se i raspadali kroz duži period da bi se ponovno okupili u sasvim novom bendu i sa sasvim novim pristupom.

STIPE: Recimo da su Dangube bile početak prvi. Početak drugi je usko vezan uz snimanje albuma „Olovne pjesme za olovni ples“ iz 2003. godine, a centralna figura je moja malenkost (smijeh, šeretski). Želio sam snimiti pjesme koje nisu prolazile filter Danguba i tim činom zauvijek zatvoriti vrata napuštene kuće. Sam album je producirao Marin Pavlović, a ostali članovi današnjeg Olovnog Plesa odradili su na tom projektu manje epizodne uloge. Album je tiskan u nakladi od 100 primjeraka i podijeljen nasumice dobrim ljudima Zagrebačke regije koji su svojim primjerkom kultnog albuma svjedočili o još jednoj zaboravljenoj hrvatskoj priči. Tu je na scenu stupio već spomenuti Zdenko Franjić. Ostalo je povijest.

Osim uglazbljivanja poezije spomenutih pjesnika, pišete i autorske stvari, tko je tekstopisac, koga to opsjedaju duhovi prošlih vremena u potrazi za savršenim stihom?

STIPE: Dva su tekstopisca u Olovnom Plesu. Jedan voli vino i duge šetnje a drugi voli strihnin i mračne podrume. Prvi je omiljen u društvo i kupuje cvijeće svojoj ženi, a drugi je asocijalan i jede cvijeće. Svoje žene.

Obično bendovi nisu skloni žanrovskom ukalupljivanju i razvrstavanju, no u par rečenica opišite glazbeni smjer ka kojem Olovni Ples stremi?

ZOKI: Glazba Olovnog plesa u sebi spaja razne stilove, kao što su blues, šansona, etno, outlaw country i rock. Staviti je u kalup bilo bi nezahvalno. Najvažnije je od svega da smo razvili svoj, originalni glazbeni stil, a takvu glazbu u Hrvatskoj, pa i šire, danas ćete rijetko čuti (skroman kao i uvijek Zoki reče, op.a).

STIPE: Osobno, volio bih da je Olovni Ples rockabilly outlaw blues country psyho folk punk bend. U nekim pjesmama to i jesmo. U većini ipak ne. Svatko od nas na svom instrumentu ima svoj zvuk i nikad se ne zna kakvu će kemijsku reakciju izazvat na prvi pogled nespojivi elementi.

Koncerti ili studio, što vas čini sretnijima i zadovoljnijima, može li se duh Olovnog Plesa uhvatiti samo na diskografskim izdanjima ili su nastupi uživo ono što vas čini cjelinom?

ZOKI: Sva naša glazba nastaje u sobama, u kućnom ambijentu gdje se osjećamo slobodni i opušteni. Svi naši albumi nastali su upravo na taj način, kod Stipe ili kod mene doma. Jednom smo ušli u studio, ali rezultat je bio daleko od onoga što inače stvaramo, prilično sterilan i neuvjerljiv. Tako da ni danas, dvije godine nakon tog snimanja, ne znamo što bismo s tim snimkama. S druge strane koncerti donose sasvim novo iskustvo, ali i novi zvuk koji ovisi o trenutnom raspoloženju. bend, da bi opstao, mora raditi i jedno i drugo, dakle stvarati novu glazbu a istovremeno svirati pred ljudima uživo. Koji je od ta dva načina najbolji da upoznate Olovni ples, ne znam. Koncerti ponekad ispadnu savršeni i to vas ispunjava, ali često i loši pa vas to deprimira. Teško je svirati isti repertoar više puta. Ponekad su ključan trenutak na koncertima upravo mjesto na kojem sviramo i ljudi pred kojima sviramo, a ponekad smo to upravo mi tj. naše trenutno raspoloženje i uigranost na stageu.

STIPE: Jedno bez drugoga ne ide. Stvaramo i realiziramo nove ideje kroz albume koji zaokružuju određeni vremenski okvir. Nastupima uživo ta se kreacija oslobađa i poprima nove oblike sve do trenutka kad se pjesme ne deformiraju do neprepoznatljivosti. Tad se opet vratimo u studio i proces se ponavlja. U studiju se liječimo melankonijom i bluesom, tražimo razlog, kopamo po ljubavi, smrti, ljudima. Na koncertima se povampirimo, žvačemo duhan, štipamo djevojke i pljujemo u pivske čaše. U studiju smo Nick Drake. Na koncertima Vince Taylor. Volimo Nicka i Vincea.

Najdraži prostori za koncertne nastupe, tople intimne „knjižničke“ atmosfere ili zadimljeni u „juke joint“ stilu prostori alkohola i bluda?

ZOKI: Svirali smo u raznim ambijentima. Po knjižnicama, po kafićima, po klubovima. Sve to stvara iskustvo. Najviše nam leži kad imamo samostalan koncert u nekom “juke jointu“ u kojem dim plovi zrakom. Mi sami pridonosimo toj atmosferi kad nismo vremenski ograničeni. Olovni ples najbolje je doživjeti na cjelovečernjem koncertu na kojem prođemo cijeli repertoar. Tada dajemo sve od sebe i publika to osjeti. S druge strane, kada dijeliš binu s još par bendova i imaš samo pola sata, jednostavno se ne stigneš ni opustiti a koncert već prođe.

STIPE: Svakako knjižničke atmosfere. U tim okolnostima ljudi obraćaju pozornost na stih i rif od početka do kraja. Jednostavno, ne moraš se toliko truditi oko njih, odsviraš Matošev Blues i ljudi su van sebe. Van pameti. Van cipela! U juke jointu pak, nitko te ne šljivi ni pet odsto, naravno, jedino ako se ne pretvoriš u Junior Kimbrough ili R.L. Burnside-a. Ne želimo više svirati u juke jointovima. Mrzimo ih. Ne možemo podnjeti tu količinu sirove snage i alkohola, to nas plaši. Knjižnice i pulover preko ramena.To je Olovni Ples. (smijeh)

Izražavate se na hrvatskom jeziku, za razliku od mnogih žanrovski srodnih izvođača koji uglavnom koriste engleski, Vi vješto uklapate domaći izričaj i etno notu u vaše kompozicije, koliko je hrvatski jezik, zapravo jezik rock n rolla i bluesa?

ZOKI: Jezik, uz autorski pristup glazbi, ključna je stvar u radu bilo kojeg benda. Jednostavno riječ ima snagu i ne mogu zamisliti da stvaramo glazbu na engleskom jeziku. Često te upravo tekst privuče nekoj vrsti glazbe, a određenu vrstu glazbe ne slušaš baš zato što je na stranom jeziku pa ti je samim time i strana. Čovjek je na neki način ugrađen u prostor i zajednicu u kojoj živi. Jezik je ključna stvar u komunikaciji među ljudima. Mi smo imali sreću što smo otkrili vrhunsku poeziju i ugradili je u našu glazbu, te joj na taj način dali sasvim novi život. Mnogi glazbenici su dokazali da se hrvatski jezik savršeno spaja sa glazbom. Upravo su ti autori i stekli kultni status.

STIPE: Pisati rock poeziju na materinjom jeziku je, u najmanju ruku, najveći problem garažnog benda. Upravo ti tekstovi čine razliku između očajno lošeg benda i benda koji nečemu valja. I to je tako. Npr. klasike Eddi Cochrana ili Ramonesa smatramo vertikalama rock glazbe, ali isključivo zbog energije i uvjeriljivosti izvođača, a mnogo manje zbog same poetike, ako uopće. Hoću reći , rock n roll je univerzalna priča bez granica i barijera pa tako i jezičnih. Stih u pjesmi čuje i osjeti tek na treće slušanje i zbog tog stiha pjesma će ti biti samo manje odnosno više draga, ali i dalje će ju obožavati. Nedavno sam slušao live izvedbu Kambodžanske rock kraljice Ros Sereysothea koja na tečnom khmerskom predvodi svoj podivljali garani bend, Ros je dokaz da pjesmu volimo zbog glazbe a tekstove volimo prije svega zbog vokalne izvedbe, osim ako se ne zove Bob Dylan ili Roberto Vodanović.

Glazbeni uzori, imate li ih i koji su?

ZOKI: Na svakoga od nas pojedinačno utjecala je raznovrsna glazba i iz toga je svatko gradio svoj stil. Izuzetno je važno da je čovjek naslušan a ne isključiv po pitanju glazbe. Svi smo nekoj fazi isključivi, zanima nas samo neki bend ili stil. Takav pristup nikad ne donosi ploda u radu benda. Glazba, kada nastaje, na neki je način refleksija onoga što u tom vremenu slušaš. Mi nismo ciljano tražili svoj zvuk (da zvučimo kao neki bend) već je on nastao spontano. Tek smo naknadno otkrili neke utjecaje u našoj glazbi. Ja sam osobno u ranoj fazi Olovnog plesa 2007-2009 ponajviše slušao Dylana. I dan-danas ga slušam.

STIPE: Za na prvi album ljudi su rekli: „Hej , ovo zvuči kao Drago Mlinarec ili oni sigurno puno sluaju Dragu Mlinarca“. Nedugo zatim, otišao sam u narodni magazin i kupio kazetu „A ti se ne daj“ da vidim o čemu se radi. Kad-tad uzori te nađu, iako ti njih tražiš cijeli život. Da. Tu bih volio istaknuti neke nama vrlo drage domaće autore, kao to su Nina Romić , Miki Solus, Ivana Picek, Prkos Drumski, Čopor, Izmenavremena, Luka Belani, Bebe Na Vole, Mlijeko, Ivan Škrabe i mnogi drugi genijalci koji tumaraju ovim našim krajevima.

Novi album nazvan „Ludilo“ nedavno je ugledao svjetlo free downloada, par riječi o albumu, izdavaču, producentu?

ZOKI: „Ludilo“ je nastalo po, sad već, ustaljenom receptu. Tijekom ljeta 2010. Stipe i ja se nalazimo kod mene doma i u periodu od desetak dana prosviravamo i snimamo stvari. Vjeran i Bojan sudjelovali su svaki na jednoj pjesmi. Album donosi uglazbljenu poeziju Đure Sudete, Slavka Mihalića, Ivana Rogića Nehajeva, Stipe Periše te Menlave Rumija.

STIPE: Roman Simić Bodrožić i Ante Perković su nam ponudili da uglazbimo jednu od pjesama Ivana Rogića Nehajeva za potrebe njihovog književno glazbenog projekta pod nazivom „Ritam & Rif“. Dobili smo devet pjesama dragog nam Nehajeva, uglazbili smo ih sve. I upravo te pjesme bile su baza albuma Ludila koji je sniman krajem kolovoza u dugoselskom TZ Studiju. Master i postprodukciju je radio Milo Drobnjaković u Beogradu. A oko izdavaštva se pobrinuo zadarski Brlog Records. Ludilo smatramo našom najboljom kreacijom.

I za kraj poruka podtlačenom Hrvatskom narodu bez uha i sluha čije se iskvarene duše u transu klanjaju bogovima folka i turbo folka, postoji li lijek za te brazde jada i taštine?

ZOKI: „…dokle kaniš vrludati k’o top il’ u šahu pješak okani se vrludanja, pravo hodi, mudar budi….…U plameni žrvanj uđi , budi leptir, leptir budi….“
Menlava Rumi, Ludilo

Sa ovim stihom nade, završili smo ovaj ugodni razgovor, ćakulanje čak štoviše, na vama ostaje da svoje uši blagoslovite prelijepom poezijom, odličnim rifom koji vam nudi bend Olovni Ples, besplatno naravno.

(Visited 43 times, 1 visits today)
Share on Facebook0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Share on Reddit0Share on Google+0Share on Tumblr0Share on LinkedIn0Email this to someone