Pearl Jam – Live On Ten Legs


Pearl Jam - Live On Ten LegsVjerujem da je većina upoznata s činjenicom da su Pearl Jam prije desetak godina započeli s izdavanjem vlastitih službenih bootlegova. Tako su, uz nekoliko iznimaka, objavili (u CD ili MP3 i FLAC formatu) veliku većinu nastupa krenuvši s onim u Portugalu 2000. kada je započeta Binaural turneja pa sve do posljednjeg s Backspacer turneje koji se u listopadu prošle godine ponovo održao u portugalskom Oeirasu. Uglavnom, objavljeno je preko 250 službenih live bootlegova. Osim toga, nakon prvog službenog live albuma „Live on Two Legs“ (1998.), bend je do danas službeno objavio nekoliko live izdanja („Live at Benaroya Hall“, „Live at the Gorge“ (7 CDova!), „Live at Easy Street“…) te četiri live video izdanja od kojih posljednje „Immagine in Cornice“ sadrži seriju live i intimnijih snimki s talijanskog dijela europske turneje iz 2006.

Da je netko ovom opsesivnom klincu iz Pule 1996. rekao da će uz „Live on Two Legs“ moći posjedovati i preslušati svaki koncert, vrlo vjerojatno bih prestao slušati ostalu glazbu s ciljem da vremenski i novčano stignem poslušati i prikupiti svako nadolazeće Pearl Jam izdanje. Srećom, u međuvremenu se desio ADSL, a bend je sa širokim izborom live cover izvedbi uvijek nudio nove glazbene poveznice.

Uz sve gore navedeno, danas su skoro svi koncerti zabilježeni i dostupni nadohvat klika negdje na mreži pa sam siguran da su jednom djelu obožavatelja promocija i strka oko nove live kompilacije „Live on Ten Legs“ nejasne pojave, a izdanje samo po sebi besmisleno s obzirom da sadrži snimke koje su već izdane kroz bootleg izdanja. No, razlozi za ovu kompilaciju mogu biti različiti. Prividno je možda najvažniji taj da bend ove godine obilježava 20 godina postojanja pa će uz ovu kompilaciju tokom 2011. uslijediti i reizdanjima druga dva studijska albuma („Vs.“ i „Vitalogy“) u delux verziji koju je 2009. doživio prvijenac „Ten“ te da se uskoro očekuje premjera filma „Pearl Jam Twenty“ Camerona Crowea kojeg će pratiti odgovarajući soundtrack i knjiga. S druge strane Pearl Jam obožavatelji, od kojih velik broj čine die hard fanovi, neće imati ništa protiv još jednog izdanja u kolekciji službenih izdanja. No, ono što postaje jasno nakon što pregledate popis pjesama s novog „Live on Ten Legs“ je da ovo nije klasično izdanje rezervirano samo za fanove koji će ionako kupiti svaki izdani komad PJ plastike, nego upravo ono zamišljeno za ostale slučajne prolaznike, povratnike ili, zašto ne, nove obožavatelje. Zašto to mislim? Pa bend je sigurno zabilježio novi komercijalni uspjeh i novo okrupnjavanje obožavateljske baze nakon što su Eddie i ekipa početkom prošlog desetljeće napokon prekinuli dobro tempiranu i spasonosnu medijsku šutnju te je više nego očito da su nakon dva izdanja kao što su „Pearl Jam“ i „Backspacer“ ponovno zainteresirali neke odavno odbjegle i nove fanove. Koketiranje sa srednjom strujom zakamuflirano je idealnom dozom dobronamjerne agresivnosti koja priziva najranije dane benda, a to je očito dobar miks svega onoga što raznoliki fanovi ovog benda žele čuti. Tako dolazimo i do još jednog opravdanog razloga za „Live on Ten Legs“ izdanje, a to je možda onaj financijske prirode. Bend sada većinu izdavačkih aktivnosti odrađuje sam i u pitanju je golema PJ mašinerija koja prelazi granice običnog snimanja i izdavanja. No, zbog toga im nemamo što zamjerati.

Znači, kompilacija donosi 18 pjesama snimljenih na turnejama u razmaku između 2003. i 2010., a sam izbor pjesama okuplja uglavnom singlove i poznatije hitove benda. Ima par iznimka i podosta nedostataka (najveći svakako totalno ignoriranje albuma „No Code“) za one osjetljive i razmažene fanove. No, da li je uopće moguće i pošteno izdati live best of za šire mase na kojem će se naći rijetke izvedbe („Tremor Christ“, „Push Me, Pull Me“, „Evacuation“…) improvizirana gostovanja (My Morning Jacket, Chris Cornell, Sleater Kinney, Ben Bridwell…) i više uspješnica iz širokog repertoara obrada? Uostalom, tko nam garantira da se uskoro neće pojaviti neka službena live verzija „Lost Dogs“ kompilacije na kojoj će biti neke od tih pjesma (evo, već sada mogu garantirati da bi se zbog razumnog vremenskog ograničenja i onda bunili na popis odabranih).

„Live on Ten Legs“ traje 77 minuta i sadrži idealnu killer kombinaciju brzih sprintova i odmjeren broj laganih baladnih međuigra. Baš kao i „Live on Two Legs“ 1998., ovaj album konzumira se u jednom dahu. Plus, pazili su da se ne ponavlja niti jedna star s tog prvog live izdanja.

Smještanje covera „Arms Aloft“ od Strummera i njegovih Mescalerosa na sam početak albuma mogao bi se prozvati ziheraškim potezom, ali izbor Strummerove stvari koja se ne nalazi u The Clash katalogu je više nego hrabar i hvale vrijedan način za odavanje počasti velikom glazbenom heroju. Osim toga, „Arms Aloft“ je svojevrsna posveta live/festivalskim iskustvima i himna životu uopće. S druge strane „Public Image“ od PiL-a smještena na drugoj polovici albuma više zvuči kao dobra zabava nego kao nabrijana i direktna poruka koju pjesma zasigurno prenosi na prvijencu Johna Lydona i ekipe. Uostalom, sam Vedder se na početku dere nekome zbunjenom iz prvog reda: If you’ve never heard it, just dance, just dance! Među najbolje izvedene definitivno upada „Got Some“ u kojoj vas unakrsno šamaraju bubnjevi Matt Camerona i Eddijevo neprestano izvlačenje posljednjeg daha (nekima smeta i to često pripisuju njegovim godinama, ali meni se čini da uz ubrzani tempo i energiju isporučenu na bini taj povremeni gubitak daha dolazi kao melem za uši svakoga koji se totalno prepusti ovim izvedbama!). „Unthought Known“ je totalna U2 dizalica, a „Nothing As It Seems“ s vremenom postaje sve moćnija. „In Hiding“ očito više nije rijetkost i drago mi je da je bend to prepoznao. Usred brzih i sing-along hitova dobro se snašla i akustična „Just Breathe“ (ukupno je četiri stvari s posljednjeg albuma!) koja vuče sa sobom sav šarm s Eddijevog samostalnog „Into the Wild“ bez obzira na raskoš gudala i stadionsko skandiranje.

Pošto ovdje nemamo uvijek dobrodošlu „Daughter“ s raznoraznim „Rockin’ in the Free World“ / „W.M.A.“ / „Another Brick In The Wall“ / „It’s Ok“ (Dead Moon)… improvizacijama, prepušteni smo „Rearviewmirror“ i „Porch“ središnjim katarzama koje malo kada ispadaju loše. Mogli smo preživjeti i bez izlizanih „Alive“, „Jeremy“ ili „Porch“, ali kao što sam već spomenuo, ovo izdanje nije za nas koji na tjednoj bazi u slušalice pustimo po jedan PJ koncert ili neku od samostalno skrpanih kompilacija rariteta.

Znači, ovakav live više je nego smislen ako ga se gleda u kontekstu šire publike koju čine oni koji su se kroz posljednjih 10 do 15 godina povremeno vraćali bendu, ali i oni koji su se vratili bendu nakon duže pauze. „Live on Ten Legs“ ne može u potpunosti prenijeti nepredvidivo PJ koncertno ludilo i definitivno ne daje kompletnu sliku benda koji je aktivan već 20 godina, ali zato široj publici može poslužiti kao dovoljan dokaz njegove beskrajne energije i kratak uvod u noviji materijal kojim ova petorka potvrđuje da nije važno samo ono što su radili početkom devedesetih.

A mi ostali, dragi moji die hard fanovi, stisnimo zube i produžimo police jer bi nam 2011. mogla biti financijski interesantna godina.

(Visited 24 times, 1 visits today)
Share on Facebook0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Share on Reddit0Share on Google+0Share on Tumblr0Share on LinkedIn0Email this to someone