Kultni albumi: Crosby, Stills, Nash & Young – Déjà Vu (Atlantic Records 1970.)


CROSBY, STILLS, NASH & YOUNG - Déjà VuRijetko koja ploča toliko uhvati duh jednog vremena kako je to uspjelo drugom zajedničkom albumu Davida Crosbya, Stephena Stillsa i Grahama Nasha, prvom s Neilom Youngom. „Déjà Vu“ je odmah po izlasku postao hit kao bilo što od Stonesa ili Beatlesa, a njegovi utjecaji čuju se i danas. Zaboravite da bi bilo koji album iz Sub Pop ergele zvučao isto bez vokalnih harmoniziranja ovih hipika, a zaboravite i na americanu kakvu poznajemo, sa svim tim folk pjesmama prevučenim preko rock ‘n’ roll pratnje, bez folk-rock vizija ove četvorke.

Ovo je glazba koja je iskrena, naivna, emotivna, a u isto vrijeme proračunata, secirana do najsitnijih detalja, profesionalna. Prije pojave punka, biti drogirani hipi aktivist i poslovni čovjek u isto vrijeme nije bilo problem. Godine ljubavi, mira i razumijevanja itekako. I prvih masnih dolara u industriji glazbe. I sjajnih vokalnih harmonija.

I da, samo ti vokali su bitni. Što nas odmah u startu dovodi do glavnog razloga zašto je njihov put i trajao praktički samo dvije ploče, tri ako dodamo i skrpani live album „4 Way Street“ (na njemu je omjer dobrih i loših trenutaka još na strani ovih prvih, ali kasnija okupljanja i zlodjela nećemo ni spominjati ni brojati, ne zato što se radi o očitim pokušajima da se zaradi poneki dolar, već zato što ne donose apsolutno ni jednu pjesmu vrijednu spomena). Naime, slova C, S i N skrivaju poprilično slabašne autore.

Ovo Y ionako nikada nije bilo previše važno. U vrijeme kada su ga pozvali da se priključi, Neil je već bio debelo u svom filmu, a kako nikada nije sjajno funkcionirao u društvo ljudi s još većim egom od njegova, svoje najbolje pjesme čuvao je za vlastite projekte (tipa za odmah nakon ovog albuma objavljeni „After The Gold Rush“). Uostalom, nije da je preostaloj trojici (posebice Stillsu, koji je na Neilov talent bio, recimo to najbanalnije moguće, ljubomoran još od zajedničkih dana u Buffalo Springfieldu) suživot s nekim toliko boljim i toliko nespremnim na dijeljenje bio lagan.

Priča o drugom albumu počinje prvim. Crosby, Nash i Stills imali su poprilično uspješne karijere u matičnim bendovima – Crosby je bio kultno ime zahvaljujući godinama svirke u Byrdsima, jednom od najutjecajnih rock bendova svoga doba; Nash je nizao hit za hitom u Holliesima; Stills je bio jedan od predvodnika rock scene na Zapadnoj obali s Buffalo Springfieldom. Ipak, zatvoreni u okviru benda, teško su dolazili do autorskog priznanja kojem su težili.

Procvat tržišta i rock glazbe krajem ’60-ih donio im je željenu priliku. Dok su kao prave zvijezde uživali u Kaliforniji i stečenom statusu, kretali su se u istim krugovima te se netko mudro sjetio spojiti ih u tada popularnom formatu super-grupe kako bi izvukao dodatnu zaradu te im omogućio lakši skok u solo vode. Ali, valjda ni taj netko nije mogao znati da će stvoriti ovakvo krasno čudovište. Jer, iako je na prvom albumu jednostavno nazvanom „Crosby, Stills & Nash“ svaki od njih donio po tri pjesme i iako nikada nisu ni imali namjeru zajedno skladati, odluka da višeglasno pjevaju sav materijal pokazala se ključnom. Novi zvuk nastao iz njihovih melodija i harmonija osvojio je svijet u trenu, a kao što smo rekli na početku, indirektno to radi i danas.

Što nas dovodi do „Déjà Vu“ albuma. Iako je Neil dodan radi svirke uživo i da doprinese ponekom pjesmom, obzirom na svoj bajni vokal on u tom harmoniziranju nije imao neku ulogu. Međutim, imao je utjecaj utoliko što je priložio dvije sjajne stvari. A ovaj album nije ništa drugo nego kompilacija po dvije sjajne stvari četiri autora, plus još jedne obrade i jedne stare zajedničke pjesme Younga i Stillsa iz dana Buffalo Springfielda.

Ono što fascinira je da u ovih deset pjesama nema slabog trenutka jer su, iz tko zna kojeg razloga, svi dali svoje najbolje stvari (osim Neila, naravno). Stephen Stills, umišljeni folk junak i rocker od čijeg ega je bila veća jedino njegova nesposobnost da složi iole suvisli stih (dijelom zbog razno-raznih droga, dijelom zbog manjka onoga što je Youngu curilo iz svake pore) dao je solidnu „Carry On“ koja provučena kroz višeglasje ostatka ekipe nadilazi prostor-vrijeme i postaje instant klasik, a usput je odsvirao i ugodan folk predah s „4+20“ (koja tek na koncertnom zapisu dolazi do izražaja i ističe se kao možda i najbolja autorska pjesma Stillsa uopće).

Nash je u najboljoj maniri Holliesa dao dva fantastična hita, lagana i melodiozna (sjajne „Teach Your Children“ i „Our House“ koje su i dan-danas ultimativni momenti pop glazbe tog doba, spoj zvuka i ideala kojima su se svi tada razbacivali), a Crosby je potpuno ukrao show s dvije najbolje pjesme u drogama i psihozom obilježenoj karijeri – „Almost Cut My Hair“ je možda najkvalitetniji klasični rock moment koji je ovaj projekt ikada imao, a „Déjà Vu“ lagana najava psihodelične manije koju će Crosby realizirati na solo albumu o kojem ćemo nešto više reći malo kasnije.

Uz dva solidna Neilova trenutka („Helpless“ je super pjesma, ali kad bi slagali nekakav poredak teško da bi ušla među njegovih top 100, dok „Country Girl“ gotovo da i ne postoji izvan konteksta ovog albuma – mislim, super je to pjesma i zvuči kao tipični rad četvorke zakopana ispod zajedničkog pjevanja, za razliku od „Helpless“ koju slobodno možemo staviti i na „Harvest“), imamo još i spomenutu staru stvar iz faze Buffalo Springfielda „Everybody I Love You“ koja svojom naivnošću solidno zatvara ovaj album.

Tu je i apsolutni klasik, instant hit svoga vremena, obrada pjesme „Woodstock“ prijateljice benda Joni Mitchell, obrada koja je ne samo rasturila originalnu verziju na komadiće, već je postala simbol jednog vremena i neslužbena himna istoimenog festivala.

Već to što su četiri tako nadobudna autora bila u stanju uzeti tuđu stvar u ruke i napraviti od nje blizanca vlastitog materijala, dovoljno govori o ovoj suradnji. Ova super grupa prije svega je funkcionirala zato što je okupljala fantastične izvođače, ne autore. Da, ovo nikada nije bio bend, bio je ovo projekt kojem svrha nije bila nikakvo mijenjanje svijeta već gola zarada. I nema ništa loše u tome dok je ovako kvalitetno.

A kvalitetno je zato što ova četvorka zajednički, usprkos svim trenjima i međusobnim problemima, jednostavno zvuči – genijalno. To se itekako čuje na oba albuma te na spomenutom liveu. Ako slučajno niste slušali njihovo harmoniziranje, a volite rock, Fleet Foxes, roditelje, pizzu ili štence, obavezno si nabavite barem ovaj album. Lektira ponekad ima smisla.

A sada samo da na brzinu prođem kroz karijere ove preostale tri spodobe i istaknem ono za što smatram da je vrijedno slušanja. Younga se neću dirati, niti sam to u stanju objektivno napraviti jer ga smatram duhovnim Ocem, a niti pot lista ima dovoljno zakupljenih bajtova da objavi takav tekst (sad bi bilo cool ovdje staviti neki žiro račun kao što su napravili ovi papci na wikipediji, da nam ljudi pomognu platit režije jer inače nećemo moći nastaviti donositi svjetlost u njihova srca).

Crosby je radom u Byrdsima i CSN&Y zaslužio pravo da ga se zove jednim od očeva utemeljitelja americane, ali, nažalost, sam u tome nikada nije nalazio zadovoljstvo. Vječno frustriran talentima Dylana i Younga, koji su štancali klasike lakoćom kojom bi on pošmrkao crte nogometnog igrališta, Crosby je bio u stalnim depresijama i sukobima s bližnjima i zakonom.

Njegova paranoja i nesposobnost pronalaženja mira u srcu rezultirala je remek-djelom zvanim „If I Could Only Remeber My Name“, samo godinu nakon izlaska „Déjà Vu“ ploče. Na ovom albumu Crosby istjeruje svoje demone, a da toga uglavnom nije ni svjestan. Dok je „Déjà Vu“ vrhunac proračunatog i racionalnog pristupa kreativnom radu, Crosbyev solo album je čisti krik emocija, direktno iz jedne zbunjene duše.

Neartikuliran, zbunjujući, rastrgan, a opet tako krcat moćnim zvukovima, melodijama i osjećajima, album je ovo koji također spada u lektiru. Iako mi ni dan-danas, nakon svih slušanja, na njemu ništa nije jasno. Osim da i sjebani ljudi mogu stvoriti čuda kada odluče pustiti svom idu na volju (za razliku od onih koji puštaju svom udu na volju, ti nisu cool, osim, naravno, ako su crni i imaju duboke glasove).

Stills je dobro unovčio svoju slavu stečenu u CSN&Y projektu, ali njegova dva solo albuma i kasniji pokušaj stvaranja nove super-grupe na projektu „Manassas“ samo donose nove hrpe dokaze onima koji zastupaju tezu da se radi o čovjeku simpatičnog glasa, ali i limitiranom autoru. Stills bi svojim teksaškim karakterom bio solidan frontmen rock benda, ali skladanje uz akustaru i pjevušenje samo su ga prokazivali kao čovjeka koji nema što za reći. Poslušajte njegova zlodjela samo ako se želite dobro nasmijati uz neke od najbanalnijih tekstova ikada (ah, kako bi mi sad bilo drago da ovakva tvrdnja uvrijedi nekog fana njegovog prvog solo albuma „Stephen Stills“, samo što znam da takvih ili nema ili ne znaju koristiti internet).

Nash je uvijek ostavljao dojam najmanje nametljivog člana četvorke, ali kako to obično biva, upravo je on vukao najveći dio poteza iz sjene. Za razliku od Crosbya i Stillsa koji se nikada nisu pomirili s ulogama vodonoša u životu, Nash s tim nije imao nikakvih problema. Samouvjeren i siguran u sebe, a na kraju krajeva kako i ne bi bio nakon svih milijuna zarađenih s Holliesima i CSN&Y projektom, Nash nikada nije ulazio u sukobe s vatrenim sjeverno-amerićanima.

Kao pravi hladni Englez, uredno bi odradio svoje, uvijek spreman odazvati se na pozive ostale trojice za nekim zajedničkim projektom. Nakon što su i Crosby i Stills rasturili sa svojim solo albumima na valu uspjeha, Nash je za svoju prvu ploču pripremio tek skup solidnih klasičnih folk pjesama, ugodnih za slušati, s uglavnom inteligentnim pogledima na svijet te sebe samoga. Možemo slobodno reći da je, obzirom na pompu koju su dobili ostali, „Songs For Beginners“ zaboravljeni granični klasik. Svakako vrijedan slušanja iz respekta prema ovom zen majstoru.

Sve kasnije suradnje u bilo kojoj kombinaciji (CS&N, CSN&Y, C&N, S&Y) nisu donosile ništa što bi se dalo usporediti s ovim periodom od dvije godine tijekom kojih smo dobili vrhunce zajedničkog i samostalnog im rada.

Naravno, do onog dana kada je Neil 2006. snimio „Living With War“ i shvatio da na turneju s takvim hipi albumom može ići samo u pratnji skupine oronulih hipika. Rezultat čega je sjajni film „Déjà Vu“, koji osim dokumentiranja jedne turneje i snimaka odličnih Neilovih pjesama, donosi i zaokruženje jedne priče. Crosby je i dalje dežurni cinik, Stills je i dalje frustriran i iskaljuje to na biftecima, Nash je i dalje smiren i vitak kao mladić, a Young je i dalje pun energije i ideja koje gaze sve pred sobom, pa tako i prijateljstva.

I tako skoro 40 godina kasnije vidiš te ljude i skužiš da su u biti isti kao što su bili, samo što je vrijeme napravilo svoje na fasadi. Ali, ima i jedna bitna promjena u karakteru. Iako se nisu u stanju promijeniti te će uvijek svako okupljanje završiti s više suza nego smijeha, u stanju su to prihvatiti. Valjda konačno svjesni da su, bez obzira na uloge koje je netko od njih odigrao, svojim pjesmama zauvijek promijenili svijet kakav znamo. Možda ga nisu učinili boljim za život svojim hipi idejama, ali jesu svojim hipi harmonijama. A to je ipak ono najvažnije.

(Visited 39 times, 1 visits today)
Share on Facebook0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Share on Reddit0Share on Google+0Share on Tumblr0Share on LinkedIn0Email this to someone