Gorillaz – The Fall


Gorillaz - The FallGorillaz, „Gorillaz“ – „Demon Days“ = 5 godina. „Demon Days“ – „Plastic Beach“ = 5 godina. „Plastic Beach“ – „The Fall“ = 5 mjeseci? OK. Nije baš pet mjeseci, ali iskreno u ovo doba varanja rokova izlaska albuma s raznim torrent pogonima više nisam ni siguran u kojem je mjesecu izašao „Plastic Beach“. Mislim da je osvrt na ovim stranicama objavljen u mjesecu travnju. Brijem. Kako god bilo razdoblje između zadnja dva Gorillaz albuma se broji u mjesecima, ne godinama.

Ali, čekaj. To nije album. „The Fall“. To nije pravi ‘album’. To je ono nešto kaj muzičari znaju radit kad imaju slobodnog vremena. Svirat. Pa onda to snime na nekoj usputnoj spravi i onda je to… pa nije album. Bilješka? Dnevnik? Jest. Oboje točno, ali, žao mi je, i dalje album. I to božićni album. Konkurent za najprodavaniji Božićni album? E to nije. I ne samo jer je izašao na sam Božić već iz razloga što ljudi ne žele electro glitchat za blagdane. Oni trebaju punča (puno punča ak je sudit po većini obitelji), i veste oko vrata i gospel Maje Blagdan. Ipak je ona Maja jebemu BLAGDAN! I prijenos iz katedrale.

„The Fall“ je svojevrstan prijenos iz katedrale. S tim da kardinal ovdje ima u sebi demona (Russell), loše zube, gori zadah (Murdoch) i progovara kroz poluporemećnog pseudokastrata (2D). Hmmm…sad kad razmislim, sličnosti…. Da, OK. Bit ću politički korektan pa stati ovdje. Tak i tak je najbitnije plasiranje ideje zavodljivog sotone, slatke sukube i slobodoumlja koji će nas koštat duše (Noodle). I „The Fall“ bez daljnjeg dovodi u pitanje vaše stanje duše. „Amarillo“ bi se bez problema mogao zvat „Lonely Soul“. Kad razmislim svi Gorillaz albumi nose u sebi određenu sjetu. Zato i jesu toliko grandiozni. Od „Tomorrow Comes Today“ do „The Parish Of Space Dust“. Eto. Opet. Poveznica s crkvom i Božićem. Parish. Hilton. Smajlić.

Dosta s crkvenim metaforama.

„The Fall“ nije nastao u nikakvim tornjevima bjelokosti već u hotelskim sobama. Vjerojatno vrlo udobnim i raskošnim hotelskim sobama, ali, prokletstvo, tu i tamo netko je to stvarno i zaslužio. Npr. ti Gorillaz. To je stvarno simpa ekipa. Onaj Albarn i onaj Hewlett i sad pola Clasha i jedno 300 drugih zanimljivih i zabavnih glazbenika. I nije mala stvar snimit album dok si na turneji. Pa i u najudobnijoj sobi. Probajte napisat tekst za pot listu dok ste na poslu! Nemojte! Moglo bi vam se svidjet i onda date otkaz ganjajući mjesto na ovo siteu koji je namjenjen za ugodno provođenje slobodnog vremena i iritiranje konkurencije, a ne za mandatorni rad. U biti raditi na pot listi je kao snimanje albuma na turneji. Radiš, radiš i onda kad uhvatiš malo vremena napišeš nešto što bi volio podijeliti sa svijetom. Nije savršeno, nije uglancano do nekog apstraktnog savršenstva već dokument trenutka. I sad sam malo ocrnio kolege. ‘Samo zato kaj ti pišeš osvrte u zadnji čas i uz 3 pive ne znači da ostali tako rade Kasja’k!‘. Nije mi to bila poanta. Hoću reći da „The Fall“ ima puno više težine u sebi od prosječnog iPad-a. Ima puno više ljubavi nego što bi mogli pretpostaviti od jednog usputno snimljenog digitalnog albuma. Kao i bilo koja ljubav „The Fall“ počne više kao osip. Treba vremena i njege da konačno prestane bit namet na pamet i postane dio vas. Crvenilo nestane, a većinom osmijeh i ugoda postanu lajtmotiv. S ponekim trenutkom melankolije.

Nije toliko bitno tko je od putujućeg Gorillaz cirkusa na albumu, a tko ne. Bitan je sam album. Koji će vas provesti od Hexstatic trenutaka („The Speak It Mountains“) do Phoenix Foundation soundtracka za „Eagle vs. Shark“ („Aspen Forest“) pa skroz do prave Mark Mothersbaugh/Life Aquatic vožnje podmornicom („Detroit“).

S druge strane, album nudi vokalne numere koje su na relaciji Demon Albarn „Democrazy“ („California And The Slliping Of The Sun“) – The Good, The Bad And The Queen („Revolving Doors“).

Moram izdvojiti „Hillbilly Man“ koja počinje kao najbenignije suncem okupano jutro i onda se pretvori u psihodeliju ceremonije dizanja sidra i svinjokolja u Sinju (bez ikakvog nepoštivanja prema dobrim ljudima iz Sinja, naravno). Fascinantno? Pa i je…

„Little Pink Plastic Bags“ će vas intoksicirat bolje od bilo kojeg alkohola. Od bilo koje droge. Samo lezi i ispruži ruke i bit ćeš na putu negdje. Možda završiš u „Shy-Town“-u, a možda s Bobbyjem Womackom u Phoenixu. A možda zajodlaš s krastavcem. Teško je reć, jer „The Fall“ je posvuda i kod tebe doma odjednom.
——————————————————————————————————————————————————————–

Kolko sam pive popio? Jel vrijeme za završnu riječ? Kolko je sati? Roto radi samo do 9… Ajmo bit ziher da ću stić u duć i sve ovo riješit po brzom postupku na sljedeći način: „The Fall“… reći će ti: „The Fall“ je album za hard core Gorillaz fanove bla bla bla bla blaaaaa…“. Možda. Možda i je. Samo što će moje pitanje uvijek bit zašto nisi hard core fan ovog benda? Koji bi to razlozi mogli biti? Pa ovaj bend je ti. Karikaturalan i okružen imaginarnom ekipom iz snova. Pun sjete jer živimo u sjeni elisa stealth mašina i poleta jer čak i Shaun Ryder još uvijek može plasirati uvjerljivi ‘Dareeeeee!!’. A ovo je njegov mikro svijet. Najhumaniji oblik upotrebe tehnologije.

„The Fall“. Pad s ljestvica definitivno. Ali pad u kojem samo animirani bend može potpuno uživati bez straha reperkusija sile težnje za sjedenjem u kulama bjelokosti. Koji kurac su uopće kule bjelokosti?!

www.thefall.gorillaz.com
www.gorillaz.com
www.myspace.com/gorillaz

(Visited 35 times, 1 visits today)
Share on Facebook0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Share on Reddit0Share on Google+0Share on Tumblr0Share on LinkedIn0Email this to someone