Bruce Springsteen – The Promise


Bruce Springsteen - The PromiseVolite li Brucea Springsteena, sigurno obožavate „Darkness On The Edge Of Town“. Ne volite li Springsteena, glupi ste. Ne volite li „Darkness On The Edge Of Town“, dvije su mogućnosti: ili ga jednostavno još uvijek niste poslušali (i zbog toga ste, još jednom, glupi), ili Springsteena naprosto ne kužite (priznavali vi to ili ne, pri čemu prve toleriram, a drugi mi idu na živce). Volite li Ameriku, vjerojatno volite i Brucea. Volite li Brucea, garant ste barem jednom maštali o vožnji od mora do sjajnog mora, preko širokih heartland pustara, niz beskrajne autoceste, kroz zabačene gradiće (koji svejedno broje više ljudi od naših trećih, četvrtih i daljnjih najvećih gradova) i goleme megalopolise koji omogućuju ali i guše, uz kaktuse i prašinu… Okej, znate o čemu pričam. Ne moram detaljnije skicirati i obrazlagati, bitno je samo napomenuti kako su ovo samo neke glavne koordinate ne toliko ovog teksta, koliko mog doživljaja muzike, Amerike i Brucea, a te vam tri imenice kod mene najčešće znače jedno te isto, i to najljepše.

Veliki Boss Bruce Springsteen nedvojbeno je jedan od najvećih simbola američke popularne muzike i kulture, kakvim je postao upravo zbog širine domašaja i tematskih sadržaja svojih pjesama. Pokušate li pronaći pokoji komadić ili i najsitniji detalj američkog sna/mita koji šef nije opjevao, pa, puno sreće! – baš i ne bih kretao s vama, radije ću vas pričekati na pobjedničkom kraju oklade. Naravno, za mene i Springsteena tu igra prvenstveno velika količina ne samo pjesama, nego i (ne bilo kakvih, nego uglavnom sjajnih) albuma, koji zajedno predstavljaju jedan konkretan i prilično precizan kolaž američkog života kroz posljednjih pola stoljeća, ali povezan onim emotivnim vezama koje spajaju kakve djeluju i na nas ostale, razbacane diljem svijeta. Međutim, čak je i u toj i takvoj sinergiji zajedničkog djelovanja moguće izdvojiti nekakav barem kamen temeljac, ako ne i ključnu kariku. Upravo je to legendarni „Darkness On The Edge Of Town“, koji se u recenziju vratio baš kad ste pomislili da sam ga zaboravio nakon nepotrebnog izdvajanja na samom početku.

Sasvim je logično da se album njegove prkosne snage i duševnim ožiljcima podebljanog suosjećanja prometnuo u vizitku čovjeka koji je od ovih dvaju elemenata izgradio dobar dio svoje karijere. Kao legitiman kandidat za laskavi naslov najboljeg albuma jednog od rijetkih ljudi koji doista jesu legitimni kandidati za istu titulu u kategoriji glazbenika, ne čudi činjenica kako je „Darkness On The Edge Of Town“, 32 godine nakon prvotnog objavljivanja, doživio i svoje luksuzno reizdanje, šestodiskni (prvi CD remasterirani original, druga dva dupli album neobjavljenih snimaka, prvi DVD dokumentarac o snimanju ploče, drugi live snimka lanjskog izvođenja albuma u cijelosti plus dodaci, treći cjeloviti filmski zapis navodno sjajnog koncerta u Houstonu 1978. godine – tamo je trebalo bit, jel) box-set punog imena „The Promise: The Darkness On The Edge Of Town Story“. Za koji ja, vozeći paralelni financijski slalom s likovima ploče, ovih tjedana nisam imao para, što bi, s druge strane, kao totalno twee tekstualna tema prije sjelo na neki album Belle & Sebastian ili, recimo, Ballboya, koji je na svome „The Sash My Father Wore and Other Stories“ jako lijepo obradio „Born In The U.S.A.“.

Srećom, taj spomenuti dupli album neobjavljenih pjesama/snimaka dostupan je i samostalno, nazvan kratko i jasno „The Promise“, po jednoj od najboljih i najvažnijih pjesama cijelog Springsteenova kataloga. I uopće nije skup, a vrijedi puno, puno više, jer je muzika na njemu prekrasna. Kao veliki navijač, ne mogu baš reći da sam u Brucea sumnjao, ali toliko je već škrinja zaboravljenog blaga u posljednjih desetak godina otvorio (4CD box „Tracks“, „18 Tracks“, treći CD limited edition varijante „The Essential“…) da je stvarno teško bilo očekivati još uopće, a kamoli još esencijalnog. Baš se to, za jednu fazu Bruceova života esencijalno, nalazi posuto po 22 pjesme „The Promise“, soul-pop-rock eksplozije koja zvuči kao ploča otisnuta u vinilu dobivenom topljenjem kompletnog sadržaja svih džuboksa New Jerseyja od 1965. do 1975. godine. Come on, come on, let’s go out tonight! Tra la la…

Ne treba biti opsesivni springstinolog, pa čak ni posebno zainteresiran pratitelj rock glazbe uopće, da bi se usporednim slušanjem originalnog albuma i ovih starih snimki koje smo tek sad dobili priliku upoznati kako treba zaključilo kako je njihovo razdvajanje bilo potpuno očekivan i logičan potez. „Darkness On The Edge Of Town“ je album proždirućeg mraka, naslijeđenih grijehova, neispunjenih obećanja i iznevjerenih potpora; album opasne, režuće gitare i gromoglasnih, olujnih bubnjeva. „The Promise“ je kolekcija pretežno bezbrižne zabave, prijateljskog opuštanja i zaljubljenosti većih od života, nošena poletnim klavijaturama, zavodničkim saksofonom, hendklepsima i cijelim arsenalom klasičnog soul-revue mini-orkestra kakav je u sedamdesetima The E Street Band bio češće nego rjeđe. Rock, da, ali i roll! Jedan je mrak, drugi obećanje – dakle, jasno je kako zajedno ne bi funkcionirali najbolje, odnosno, zamućen suprotnošću drugog, nijedan ne bi bio jednako uvjerljiv i moćan. Priču vjerojatno znate, pogotovo ako vas Bruce interesira toliko da ste došli do ove točke teksta, na „The Promise“ se nalaze pjesme koje je Springsteen pisao i snimao tijekom višegodišnje sudske trakavice kroz koju se s bivšim menadžerom borio za vlasništvo svojih radova. Dok se zavrzlama nije sredila, Springsteen nije smio ništa objavljivati.

Otud, dakle, tri godine pauze umjesto što bržega ponovnog izlaska pred publiku koju je bio osvojio s „Born To Run“ (inače, prvo Springsteenovo remek-djelo ipak se zove „The Wild, The Innocent & The E Street Shuffle“). Otud i mračne pjesme u kojima je spojio zalaz prosperiteta u odbačenim gradovima kojem je svjedočio svirajući po cijeloj Americi sa svojim vlastitim osjećajima izdanosti i lažima koje su ga razdirale. Otud, na kraju krajeva, baš ovakav „Darkness On The Edge Of Town“, koji je i nakon više od tri desetljeća jednako razoran. Ali odakle onda sva ova lepršavost i živahnost kojom će „The Promise“ osvojiti svakoga tko je barem jednom zaplesao uz bilo koji od Springsteenovih hitova? Otkud sve ove divne pop pjesme? Kako?

Pisao je Springsteen takve i prije i poslije, ali nikada u ovolikim količinama, i često s nekakvim neočekivanim preokretima. „Hungry Heart“ započinje ostavljanjem supruge i djece, „Sherry Darling“ prevozi svoju majku do agencije za nezaposlene, „Working On The Highway“ završava odlaskom u zatvor. U većini pjesama „The Promise“ sve je u potpunom redu – primjer gotovo anti-Bruce sentimenta: ‘Tonight, we ain’t got money but we don’t care‘ (?!) – osim što cura s kojom se pjevač želi zabavljati ne dijeli uvijek njegove želje. E, da. Pročitajte bilo koju Springsteenovu biografiju i ni u jednoj nećete pronaći ništa detaljnije ni o jednoj od njegovih cura, sve do vjenčanja s Julianne Phillips. Čak ni u sjajnoj polu-hagiografiji Davea Marsha. Samo što to ne znači da ih nije bilo, jer nije baš vjerojatno da se simpatičan, zgodan, očito hetero, i prilično uspješan 26-27-godišnjak tih godina (1975-1978) nekako i nije zanimao za suprotni spol. A kao čovjek koji se svijetu najčešće obraćao kroz svoje pjesme, neke je od njih iskoristio i za malo iskazivanja simpatija. Ove. Pop je muzika zaljubljivanja i zavođenja, a iako je želio promijeniti svijet i pronaći novu Ameriku, Bruce je tu i tamo znao poželjeti i novu djevojku.

Izaberite gotovo pa bilo koju pjesmu ove kolekcije – nekoliko dobrodošlih iznimki potvrđuje pravilo – i nepogrešivo ćete čuti što je Bruceu ovdje na pameti. U „Outside Looking In“, izgleda napisanoj tijekom plesnjaka u nekoj američkoj srednjoj školi, narator promatra curu koja se zabavlja sa svojim prijateljima. Nada ga, međutim, ne napušta jer je siguran da „Someday (We’ll Be Together)“, za koju bi Ivo Robić ustao iz groba, samo da je smije otpjevati. U spoju The Byrds i Motowna, već je na „Rendezvous“ (koju smo ranije imali prilike čuti, snimljenu uživo, na „Tracks“). Od cure koja ga stalno tlači nerazumnim zahtjevima i papagajskim prigovaranjem brani se prijateljskim podbadanjem snimatelja i miksera Jimmyja Iovinea, u neodoljivoj „Ain’t Good Enough For You“, najboljoj novoj pjesmi na albumu i nesuđenom singlu broj 1 iz prve polovice šezdesetih godina. Požudne „Because The Night“ i „Fire“ smo se naprosto navikli slušati od onih koje su ih bile primile na poklon, ali u ovim su verzijama, ako već ne bolje, onda nekako potpunije.

Za čovjeka koji se oduvijek umalo pa panično bojao na album pripustiti neki barem polu-dovršen stih, jest iznenađujuća povremena generika tekstova, ali valja se prisjetiti kako, na kraju krajeva, ove pjesme nikada i nisu dovršene, barem prema autorovim mjerilima. Također, pjesme su ove kojima je isti taj autor svoje prolazne ili trajnije ljubavne interese pokušavao osvajati onako kako najbolje zna, energijom i strašću žive svirke, a ne minucioznom razradom svih elemenata njihovih odnosa – za to imamo „Tunnel Of Love“. A zato nam neki efektni stihovi i jesu poznati od ranije. Standardna balada „Spanish Eyes“ svoj je lirski temelj prepustila kasnijoj „I’m On Fire“, u kojoj je poprimio i voajerske creepy elemente, a udarni stih završne „City Of Night“ prepušten je drugom kontekstu u „All That Heaven Will Allow“. No, koliko god ova igra prepoznavanja tekstualnih, ali i skladateljskih i aranžerskih, elemenata bila zabavna, značajna je samo u tri pjesme.

„Racing In The Street (’78)“, „Come On (Let’s Go Tonight)“ i „The Promise“ novi su dokazi činjenica koje smo o Springsteenu vrlo dobro znali, ali koje barem mene nikada ne prestaju fascinirati. Meni je jednostavno nevjerojatno da bi itko ovako sjajne pjesme kakve napokon možemo čuti na ovom izvrsnom albumu poželio poboljšati i doraditi, da bi itko mogao pomisliti kako se u njima krije još nešto, što će daljnja brižna razrada izvući na čistinu. Zato valjda ja i jesam ja, Bruce jest Bruce, a gomile manje talentiranih autora i izvođača tavore u njegovoj sjeni. „Racing In The Street“ se od obožavane verzije s „Darkness On The Edge Of Town“ razlikuje u ponešto stihovnih sitnica te aranžmanom punog benda. Slušajući je, nemate dojam da joj išta nedostaje, ali neovisno o osobnim preferencijama dvije stvari doista čine golemu razliku. Ova verzija ne počinje onim sjajnim rifom skinutim iz „Then He Kissed Me“ The Crystals, čije usporavanje u Springsteenovoj pjesmi o umiranju snova govori jednako koliko i nevjerojatan tekst. Drugo, ipak je razlika kad su curi u njoj poderani snovi, i kad joj je poderana haljina, zar ne? „Come On (Let’s Go Tonight)“ je praktički „Factory“ s drugim tekstom, koji se naslanja na „Johnny Bye-Bye“, i koja s originalom zapravo tvori savršen par pomirenog beznađa i prevarantske nade.

A naslovna pjesma albuma bez ikakve je dvojbe jedna od nekoliko najboljih Springsteenovih i mojih najdražih pjesama uopće. Prvu objavljenu studijsku snimku doživjela je na „18 Tracks“, kad ju je tad već pedesetogodišnji Bruce snimio sam na klaviru. Malo je pjesama koje vas mogu ubiti, a ova je jedna od njih. Svojevrsni nastavak „Thunder Road“ ovdje izvodi cijeli The E Street Band, svojim patentiranim spektorovskim rokenrolom, a ja ne znam što me dira više, bol u glasu koja svjedoči kako je Springsteen već i prije svoje tridesete znao mnogo toga o umiranju svijetla: ‘When the promise is broken you go on living, But it steals something from down in your soul, Like when the truth is spoken and it don’t make no difference, Something in your heart turns cold‘, ili elegična međuigra klavira Roya Bittana i klavijatura preminulog Fantoma Dannyja Federicija. Jebem ti takav kontekst!

Iako još uvijek velika koncertna zvijezda, barem u Europi Bruce Springsteen posljednjih godina sve više postaje najveći kultni izvođač, koji sebi ne privlači mase slučajnih prolaznika, nego uvijek sve veći broj posvećenih i najvjernijih. „The Promise“ stoga nakon svog objavljivanja i nije izazvao niti toliku euforiju kakva bi ove pjesme popratila da su bile objelodanjene onda kada su i napisane. Naravno, kritika (koju ionako čini olinjala oligarhija i mi starmali pretendenti) ga je oduševljeno primila, ali pjesme se s njega nisu uopće pojavile u prostorima za površne, iako bi barem nanovo snimljena „Save My Love“, koja zvuči kao napisana za album „Magic“ i znatno je bolja od svega s „Working On A Dream“, lijepo legla u radijske programe. Povijesno gledano, ovo nipošto nije otkrivanje izgubljenog svetog grala, iako je barem tri puta bolje od, recimo, „Smile“. I tim samo bolje. „The Promise“ je tako tek još jedno ispunjenje onog obećanja čije ispunjenje ja osobno nikad nisam ni pomislio tražiti. Bruce je još uvijek Boss, a „The Promise“ je čisto zlato.

(Visited 15 times, 1 visits today)
Share on Facebook0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Share on Reddit0Share on Google+0Share on Tumblr0Share on LinkedIn0Email this to someone