Belle & Sebastian – Write About Love (Matador 2010.)


BELLE & SEBASTIAN - Write About LoveKada je album koji je najavljen za 12. listopada procurio sredinom rujna, Emir je odmah poslao link svim potlistašima na mailove. To su ta prokletstva i ljepote interneta. Iako sam bio obećao samome sebi da ih neću slušati prije nego album i službeno bude objavljen, kako sam mogao odoljeti? Ipak se radi o bendu koji već punih sedam godina prvi spomenem kada me netko pita što slušam, bendu kojega sam pokušao prodati mnogim prijateljima i znancima, bendu čije sve tekstove znam napamet, bendu uz kojega me vežu neke lijepe uspomene i nostalgična prisjećanja i bendu za koji sam i dalje čvrsto uvjeren da je najbolji na svijetu. Ma što to značilo.

Već tri dana nakon što se sporni link pojavio, kolege potlistaši su me pitali kada mislim pisati o albumu, a ja sam čak pokušao organizirati Belle & Sebastian tjedan tako da svaki dan bude po jedna recenzija nekoga od ekipe (od zagriženih obožavatelja kao što smo šef, Kreha i ja, preko Flipa za kojega znam da ih voli, ali mi je ipak sa svojim šiltericama i ciničnim Pešća spikama nekako uvjerljiviji kao Beastie Boys fan pa sve do Ante koji je pljuvanje po onome što ne voli doveo do majstorske razine i savršenog ispušnog ventila nakon stresnog dana na poslu, boljeg od bilo kakvog sporta, bezumnog opijanja ili nadahnutog koitusa), ali je taj ambiciozan plan prvo sabotirao Draž (nesretan što nitko nikada na pot listi ne bi niti ozbiljno raspravljao o nekom Iron Maiden tjednu), pridružio mu se i Gee (tek tako, jer je u knjižnici dosadno), a onda je i Kreha usrao motku rekavši da mu album više nije napet.

Tako sam ostao sam. U sobi. S novim albumom Belle & Sebastian. Oh, tako prikladno.

U tom trenutku još nisam imao izgrađen stav o albumu, bio sam ga čuo premalo puta, a i bio sam previše ushićen činjenicom da slušam album kojemu sam se već bio prestao nadati i za koji sam bio iskreno iznenađen kada sam negdje u proljeće uopće shvatio da je u planu. God Help The Girl, tračevi o raspadu benda, četverogodišnje nepostojanje bilo kakve koncertne aktivnosti, sve je to utjecalo na to da pomislim da sam već čuo sve što su škotski pop čarobnjaci ikada snimili. Jedino što sam znao jest da ću imati problema s pisanjem recenzije i da će ona nalikovati ili na Krehine radove (faktografija plus dva odlomka osobnog dojma, stara škola) ili, s druge strane na tekstove povremenog nam suradnika Goge Pavlova (maratonski eseji koji nitko normalan ne može čitati s ekrana, valja ih isprintati) ili Davora (koji mora urbi et orbi pojasniti sve što zna o određenom izvođaču pa ponekada nema mjeru). Tako je to sa stvarima do kojih ti je istinski stalo i koje voliš, ili se ograničiš i fokusiraš na bitno da ne gnjaviš one koje možda zanima što o tome misliš ili zahvatiš široko pa tko preživi pričat će.

Na vašu i žalost moje žene, Krehinu sam normu odavno prebacio, ali vi, za razliku od nje, imate izbora. Imate onaj iks u gornjem desnom kutu, a njoj preostaje čekati da završim s kucanjem i dovršim čašu traminca koja se nekako prebrzo prazni jer prije toga nema ništa od komunikacije, a kamoli od gledanja filma.

Na prvo slušanje sam bio razočaran. To je ona vrsta razočaranja koju možete doživjeti od najboljeg prijatelja, brata ili sestre, nekoga u koga vjerujete. Kada taj netko napravi nešto što vam ne paše, ali onda, s vremenom, shvatite da je imao posve razumno opravdanje za takav čin i da, na kraju krajeva, radi to što radi jer je to njegov ili njen život i da pokušava najbolje, ali ako se netko putem nađe povrijeđen ima smisla oprostiti, tako se radi s onima koje volite.

Razočaranje je dijelom nastalo već pri gledanju trailera koji su postavili na svojoj stranici nekoliko dana prije nego je album procurio i na kojemu sviraju dvije nove stvari s albuma, „I Want The World To Stop“ i „I Didn’t See It Coming“ koje su, tako, na prvu zvučale kao srednjestrujaški pop koji se trudi podilaziti najširoj publici, a istovremeno je lišen svih onih elemenata zbog kojih sam volio bend. Srećom, bio sam u krivu. Sada mogu čista srca reći, te stvari su hitovi. I to hitovi koji mogu podjednako dobiti nekoga tko Belle & Sebastian nije slušao nikada prije, ali će svojom višeslojnošću smiriti srce i najokorjelijeg fana. Nisu se prodali, buraz! Ipak nisu.

Da, okej, mora se priznati da zvuče zrelije nego prije. Nema više pjesama o djevojkama koje supatnici u školi čudno gledaju jer ove rade glinene kipove prirodne veličine članova Velvet Underground, ali to je posve normalno, Stuart ima 42 godine i školski dani i introvertirana mlađarija za njega su davna prošlost, sada su nastupili neki novi problemi, neke nove teme.

Smjer razvoja naznačili su već na „The Life Pursuit“ kada su, isti oni koji su nekoć pjevali ‘But if you are feeling sinister / Go off and see a minister / Chances are you’ll probably feel better / If you stayed and played with yourself’ odjednom čitavu tu stvar s vjerovanjem počeli malo ozbiljnije shvaćati kako je mladost prolazila, a zrela dob i starost se približavala pa su prebacili ploču na ‘Over tea and gin we talked about the things we read / In Luke and John the things he said’ i još prisnažili s ‘Oh, if I could make sense of it all / I wish that I could sing / I’d stay in a melody / I would float along in my everlasting song / What would I do to believe?’ Dobro, priča o ovom bendu i njihovim religijskim temama, motivima i uvjerenjima duga je i kompleksna i to je još jedan rukavac u koji nikako ne želim skrenuti, ali poruka je jasna. Stariji su. Jebiga.

Album otvara „I Didn’t See It Coming“ koja ima za ovaj bend neuobičajeno banalne rime (surrender/remember, money/honey) i u kojoj glavnu riječ vodi Sarah sa svojim milozvučnim glasićem (tako neprispodobivim njenoj bucmastosti), a Stuart se uključuje uglavnom tek kao back vokal. Pjesma mi je na prvu bila nekako previše plitka, ali kada se preda mnom počela raslojavati i kada sam je počeo pjevušiti po čitave dane shvatio sam da je album na pravom putu, a tome svjedoči i zadnji stih pjesme And we don’t need a lifetime/We’re following the right line.

Iduća je „Come on Sister“, moj favorit nakon prvih desetak slušanja. Pjesma koja će sigurno doživjeti nevjerojatan broj puštanja na raznim indie slušaonicama, a neće je zanemariti niti radijski eter. Pjesma koja se može tumačiti kao obična ljubavna ili pak ona koja progovara o teretu slave i očekivanja. Pjesma u kojoj Stuart toliko nevjerojatno živahno i zavodljivo vikne ‘Yo’ da će čak i Flipov „Paul’s Boutique“ poskočiti na gramofonu.

Ne, neću do kraja raščlanjivati svaku pojedinačnu pjesmu. Mogao bih i uživao bih u tome vrlo vjerojatno, ali ne znam ima li kakvog smisla jer svaka zaslužuje pokoji redak, svaka je lijepa, a osim toga žena je već nervozna. I bole me jagodice na prstima od tipkanja. Ozbiljno.

Album ima čak dva gostovanja. Na naslovnoj stvari uz Stuarta pjeva Carey Mulligan, meni do sada nepoznata engleska glumica koja se u ovoj ulozi (ha, jeste skužili, u ovoj ‘ulozi’) jako dobro snašla. Pjesma zbog te vokalne međuigre zvuči kao neki mješanac starih Belle & Sebastian i God Help The Girl. Zadovoljavajuće.

Drugi je duet vjerojatno potaknut komercijalnim razlozima, možda i uvjetovan diskografskom logikom i željom za osvajanjem američkog tržišta (gdje B&S uredno pune dvorane pa i Hollywood Bowl, ali to očito nije dovoljno), a u njemu se pojavljuje, koliko god to meni bilo teško povjerovati, Norah Jones. „Little Lou, Ugly Jack, Prophet John“ ujedno je i najslabija stvar na albumu, zvuči više kao filler s Norinog albuma, nego kao punopravna Belle & Sebastian pjesma. Znam da je Norah svirala s M. Wardom i da joj tako neki, uvjetno rečeno, indie senzibilitet nije stran, ali ovdje nije pokazala baš ništa. Ima lijep glas cura, samo to.

Od ostatka albuma valja još izdvojiti „I’m Not Living In The Real World“ koju pjeva, a vjerojatno ju je i napisao gitarist Stevie Jackson i koja zvuči kao da je napisana u vrijeme „Storytellinga“ te ispovjedna „Read the Blessed Pages“ u kojoj će internetski komentatori opet prepoznavati repove Stuartove veze s Isobel Campbell, a oni koji prvi puta slušaju bend moći naslutiti zašto su uspjeli regrutirati toliku vojsku fanova, nježno i suptilno prebiranje po gitari, pjevanje koje zvuči kao da to može svatko sve dok ne pokušate i sami, flauta koja ježi kožu i dvoglasje na koje se odrasli muškarci ne srame pustiti suzu. Ja ipak nisam. To valjda znači da odrastam zajedno s bendom i, znate što, za razliku od onog običnog, svakodnevnog odrastanja, uopće nije loš osjećaj.

Iako sam na početku bio i više nego skeptičan, album sam u ova dva tjedna uspio zavoliti. Onako, istinski. I nije mi još dosadio. Istina je, doziram slušanje i ne pretjerujem jer sve, baš sve je podložno izlizivanju, ali kada ga pustim obuzme me i u njemu uživam do kraja, bez zadrške. Da sam profesionalni glazbeni kritičar rekao bih da je album prirodan nastavak prethodnog albuma i to puno više nego što je prethodni album („The Life Pursuit“) bio prirodan nastavak „Dear Catastrophe Waitress“. I to bi bila cijela istina. Srećom, ja nisam profesionalni glazbeni kritičar pa si mogu dopustiti luksuz ispisivanja tri stranice u potrazi za istinom.

Ne znam jesam li je dokučio do kraja, ali ušao sam joj u trag. Da, volim ovaj bend. Između ostaloga i zato što se nikada nisu bojali pisati i pjevati o ljubavi. Da, to je najbolji bend na svijetu. Ne, ovo im nije najbolji album, a nije čak niti najbolji album u tekućoj godini, ali je sigurno u prvih pet. Da, ovo je dobar album. Da, daleko je komercijalniji od svega što su prije snimili. Da, moguće je da će se s ovim albumom ‘prodati’ i početi puniti dvorane. Ne, ne volim ih ništa manje zbog toga.

To mi je ipak najvažnije.

www.myspace.com/thebandbelleandsebastian

(Visited 15 times, 1 visits today)
Share on Facebook0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Share on Reddit0Share on Google+0Share on Tumblr0Share on LinkedIn0Email this to someone