Anthony Joseph & The Spasm Band – Rubber Orchestras (Heavenly Sweetnes 2011.)


Anthony Joseph & The Spasm Band - Rubber OrchestrasČin prvi: Odbijanje

Na Anthony Josepha i njegov Spasm Band naletio sam na svom omiljenom blogu koji prati world music. Uz dva nova albuma iz Afrike, malo je nedostajalo da „Rubber Orchestras“ uopće ne završi na mom hard discu. Naime, tagovi su pored ovog albuma govorili kako je riječ o ‘funk’ i ‘afro-beat’ albumu iz ‘UK’-a. Kako se u posljednje vrijeme pojavljuje na desetine engleskih i američkih bendova koji su ‘zajahali’ na novom afro-beat valu, a jako malo njih ima neku kvalitetu, onda nije ni čudo da čovjek odustane od davanja šanse takvim albumima.

Ali ipak, moj omiljeni world music blog rijetko kada griješi pa je i „Rubber Orchestras“ prvo završio na mom kompu, a kasnije i u winampu. Slušanje-dva i dogodilo se da sam odlučio napisati sljedeći pot shot:

Čin drugi: Prihvaćanje

Anthony Joseph je trinidadsko-britanski pjesnik i pisac koji od svojeg književnog debuta (zbirka pjesama „Desafinado“ 1994.) privlači pažnju britanskih i svjetskih ‘kulturnjaka’. Paralelno s književnom karijerom, od 2005. Joseph radi i na glazbenoj sa svojim The Spasm Band. Spajajući Josephov književni rad s funk, jazz i dixieland zvucima, ova grupa je do sada objavila četiri albuma uključujući i aktualni „Rubber Orchestras“.

Iako ne mogu reći kako sam pretjerani ljubitelj spoken word albuma, ova kombinacija me kupila na prvu. Joseph je svojim glasom i tekstovima autoritativan, a bend se na sve sjajno nadopunjuje ubacujući u svoj osnovni repertoar malo afro ritmova, malo psihodeličnih gitarskih zvukova ne dopuštajući da vam album u niti jednom trenutku ne zvuči dosadno što je generalno lako moguće u ovakvoj formi. Dapače, kako se album bliži kraju tako i raste. Sjajna „Damballah“ je najbolja pjesma na albumu, a dolazi nakon što ste prethodno odslušali 50 minuta „Rubber Orchestras“. Na nju se nadovezuje pomalo propovijedajuća „Generations“, a bonus track „Bossa For Dalston“ lijepo zatvara ovaj album.

„Rubber Orchestras“ je i uvod u istoimenu zbirku pjesama, a ovaj umjetnik se potrudio i napravio mixtape/podcast s pjesmama koji su ga inspirirale stvarajući ovaj materijal. Taj podcast možete downloadati ovdje.

Čin treći: Zaljubljivanje

I to je trebalo biti to. Bio sam zadovoljan činjenicom da postoji ovaj album, a još zadovoljniji da sam (možda) barem na neki način barem nekome skrenuo pažnju na njega. Tri pasusa s osnovnim informacijama trebala bi biti dovoljna da se netko možda i dulje ‘zakopa’ u Josephov rad, a ja sam mogao u winamp ubaciti nešto drugo. Ali…

„Rubber Orchestras“ očigledno ima hipnotičko djelovanje. Iako sam mislio da će Anthony Joseph i njegova družina vrlo brzo nestati iz mojih misli, dogodilo se upravo suprotno. Iako sam pisajući gornji pot shot izbjegavao ulaziti dublje u stvaralaštvo jednog pjesnika, počeo sam opsesivno tražiti sve podatke koje sam o Josephu mogao naći na internetu. Iako mi se „Rubber Orchestras“ činio kao samo prosječan album kojeg mi je bilo drago čuti, ali kojem neću posvetiti previše pažnje na kraju sam mu se potpuno predao. Iako mi je ideja o spoken word albumu s glazbenom podlogom odbojnija od najgoreg konceptualnog albuma, na kraju mi sve to potpuno ima smisla.

A zašto? Jednostavno – Anthony Joseph & The Spasm Band su svoj posao odradili maestralno. Nije problem biti čvrsto uhvaćen savršenim preklapanjem Josephovih stihova s bendom koji bez problema ‘piči’ kroz jazz, funk, afro-beat, calypso, rock (psihodelični, kao što negdje gore rekoh), blues, soul, odnosno svaki glazbeni žanr koji im padne na pamet. Groove je tu od prve do posljednje pjesme, a nadopunjavanje glazbe i teksta se odlično prelijeva iz pjesme u pjesmu. Slušajući ovaj album pomalo je nevjerojatno znati da je isti nastao u svega dva-tri dana i isto toliko sessiona. Joseph je došao s dijelom svojih stihova iz „Rubber Orchestras“ knjige (koja je isto tako objavljena ovih dana), a ekipa je te stihove ‘samo’ odsvirala. Pa onda imamo afričke ritmove u pjesmi koja govori o afričkim korijenima („Griot“), calypso zvuk u nekom čudnom Josephovom vraćanju u djetinjstvo na Trinadu i Tobagu („Started Off As A Dancer“), predivni soul u jebeno fenomenalno jednostavnoj ljubavnoj pjesmi („She Is The Sea“), free jazz u suludom sjećanju na nekog čudnog lika („Cobra“)…
…što god hoćete, samo recite, The Spasm Band sve svira i to fenomenalno.

S druge strane Joseph progovara o uistinu širokom opusu tema kao što bi, uostalom, po mom skromnom mišljenju pjesnik/umjetnik i trebao činiti. Jer sva umjetnost koja nije povezana sa životom, sva umjetnost koja postoji radi sebe same je u biti beznačajna. Treba gledati svijet oko sebe, ukazati na isti i vidjeti je li ga moguće mijenjati (‘violence is errupting; polution is a crime; property is hell; and we’re losing time‘). Ovakva glazba u najmanju ruku može natjerati tijelo na mrdanje, a pravilno usmjereni pokreti možda mogu dovesti i do nekih drugih promjena. Iako…

there will be no revolution; that’s why it won’t be televised…it cannot be no revolution; because we as a people; are too worried about sushi; and designed clothes; are too worried about heavy cars and expensive shoes…

(Visited 17 times, 1 visits today)