Osmi putnik: Još smo uvijek vjerni devizi ‘glasno, glasnije’


Dean Clea - Osmi PutnikDean “Clea” Brkić, frontmen kultnog hard ‘n’ heavy benda koji će 25. godišnjicu postojanja okruniti novim albumom.

Kultni splitski rock bend Osmi putnik slavi 25 godina svog postojanja. Tim povodom razgovarali smo s aktualnim pjevačem Deanom Brkićem alias Cleom, koji nas je poveo na put kroz povijest ovog benda te prokomentirao tokove rocka danas.

Impresivna je 25. godina postojanja Osmog putnika…

E, pa sad, ima i pozvanijih u bandu da daju odgovor na ovo pitanje, ali eto pokušat ću i ja nekako, onako kao nešto mlađi! Svakako 25. godina, lipa godišnjica, nije malo, a nije ni puno! Spasila nas je ona kratka pauza u devedesetima. Ovako smo taman nekako sazrili i spremni smo za nove pothvate.

To su lipe godine, no gledajući kroz prizmu rock kulture i uzimajući u obzir (dugo)trajnost pojedinih bandova unutar žanra, mi smo još uvijek vrlo mlad band. Eto, prije punih 25 godina vesela ekipa hard rokera u kojoj se nalazio i Zlatan Stipišić Gibo (danas poznatiji kao Gibonni), zaplovila je nemirnim morem glazbene scene i svojim radom i beskompromisnim stavom uvelike obilježila hard rock scenu regije.

Bit rock ‘n’ rolla

Što tebi osobno znači taj jubilej?

Meni, koji sam kao klinac odrasta u tom vrimenu u kojem je rock bio dio mainstreama, Osmi putnik je bio dio nečeg sa čim sam se tada rado identificirao. Naš domaći, splitski band koji sam rado sluša i pratija. Nakon Gibinog odlaska iz banda, i nešto duže umjetničke pauze, ponovnim okupljanjem banda 2002. našao sam se u prilici da i sam dam svoj doprinos ovoj lipoj priči.

Putnik je do sada snimio četiri albuma (eto sad će i peti), za sobom ostavio neke lipe pisme, odsvirao jako velik broj koncerata u ciloj regiji, uspostavljena su mnoga draga prijateljstva, pri tome prezentirajući jednu iskrenu rock ideju. Uz taj put neki su i otpali, a neki su i dalje tu od samog početka, poput basiste Davora Dade Gradinskog i gitariste Bojana Bože Antolića. Sigurno, možda je nešto moglo i bolje, no mi smo generalno zadovoljni.

Bilo je tu puno lipih zgoda, nezgoda, neispričanih i ispričanih priča, kilometri su iza, ali i ispred nas… Biti će ih zasigurno još podosta jer mi smo još uvik puni volje i želje, a sve ono šta je bilo manje dobro, neophodan je dio folklora koji gotovo uvijek prati jedan rock band. Znaš kako ona stara poslovica kaže “I tko zna za što je to sve dobro!“.

Koliko se Putnik promijenio od početka do danas?

Putnik je, unatoč raznim previranjima i trendovima na glazbenoj sceni, ostao vjeran svojoj devizi “Glasno, glasnije“. Ako uzmeš “Uličnu molitvu“, koja je izašla 1986., i ovaj novi album kojeg upravo privodimo kraju, primijetit će se svojevrstan zvučni i kreativni odmak, ali i zajednička nit koja spaja te albume. Godine rada, životnog staža, iskustvo, novi članovi, sve je to utjecalo na definiranje onoga što danas čini zvuk Putnika.

No, kako je Božo nedavno rekao, u sklopu našeg gostovanja na HRT-u, u Putniku su se ljudi, uz to što su zajedno svirali, uvik i dobro družili. Kad si toliko godina u istom bandu, zajedno odrastate i sazrijevate, kao band i kao ljudi. Generacijski jaz je uvijek uspješno premostila ista ideja, zajednički cilj koja drži Putnik sve ove godine, a to je stvaranje glazbe koju volimo i nosimo u sebi. Netko to zove hard rock, netko heavy metal, netko samo rock…

Nije ni bitno, bitno je da ju osjećaš, da si iskren prema njoj, da je živiš, da su ti od nje pluća puna zraka. To je ona lipa crta koja te definira kao čovika, koja te oslobađa i u istom trenu drži zarobljenog u svojoj lipoti. Privilegija da se izraziš i živiš svoje “Ja“. To je po meni bit rock ‘n’ rolla. Stvaramo glazbu neopterećeni show-bussinessom, radi nas samih, da bi se izrazili, da bi guštali. Nama je stvarno najbitnije da smo mi sritni i zadovoljni dok sviramo to što sviramo.

Kad nestane toga, dalje ni nema smisla. Moram spomenit i Čopor, našu vjernu publiku koja nam daje podršku, oni zbog kojih smo i nakon četvrtine stoljeća tu. Najveća nagrada je ona kad ti se glas stopi sa stotinama ili tisućama onih koji su u tome što radimo i volimo prepoznali ono nešto. Sav taj gušt, energija i satisfakcija, koju nam publika vraća, često nam osvitle put u mraku.

U planu je, dakle, vaš novi album?

Točno! Eto nakon punih pet godina od izlaska prošlog albuma, “Živ i ponosan“, došlo je vrime da našoj vjernoj publici predstavimo novi album koji bi trebao biti objavljen početkom ljeta. Rad na njemu je započeo prije gotovo tri godine. Osnovna ideja je bila da napravimo materijal koji će nas što bolje predstaviti u prizmi današnjeg vremena, malu glazbenu škrinju u koju ćemo ubaciti sve naša glazbena stremljenja, gušte i ideje protkane sa naslijeđem onoga što nosi ime Osmi putnik.

Mislim da smo u tome poprilično i uspjeli. Sve pjesme su gotove i početkom travnja ulazimo u studio. Novi materijal donosi nešto čvršću zvučnu sliku, beskompromisnu varijantu dalmatinskog heavy metala, naravno uz sve one aranžmanske i melodijske elemente koji Putnik i čine Putnikom. Gotovo kompletan materijal na novom albumu napisao je Bojan “Božo Svetac“ Antolić uz asistenciju naše dežurne suradnice i Božine supruge, Ivane Antolić.

Jednu pjesmu napisao je i Kristian “Krista“ Barišić, dok je na aranžmanima radio kompletan band. Na albumu će se naći 10 pjesama, a tu je i jedna obrada. Već smo i započeli sa prezentacijom pjesama na koncertima. Pjesmu “Tajna“ izveli smo i prije pola godine u sklopu emisije “Garaža“, kao i na posljednjim koncertnim nastupima u Sarajevu, Beogradu, Novom Sadu, Postojni, Livnu i Splitu.

Originalne ideje umjesto konfekcije

Kakve su bile reakcije?

Odlične su bile reakcije, i dođu nam kao povoljni vjetar u jedra, tj. čvrsta potvrda da smo na pravom putu. Sve je odrađeno po našem guštu, napravljeno iskreno, u balansu između želje i mogućnosti, totalno neopterećeni i lišeni utjecaja i nametnutih “pravila“ glazbene industrije. Album u kojem guštamo i u kojeg virujemo. Osmi Putnik u 2010. godini, kao jedan poletni, zdravi 25-godišnji headbanger, čvrst je, mlad, živ i ponosan!

Dean Clea - Osmi PutnikOsim u bendu, aktivan si i kao solo umjetnik. Kako balansiraš između solo i karijere s bendom?

Ja ti otprilike dođem ka jedna neumorna pčelica, koja uvik nešto raducka, zuji, stvara, kopka, uvik nešto i to na kreativnoj bazi. Uz rad u Osmom Putniku, sa mojim prijateljima Goranom, Dadom, Jalom i Stojom (bubnjarem Osmog putnika i Čuvara svirala) već duže vrimena radim i na trostrukom cd box setu Pandore (banda u kojem sam pjevao i stvarao prije Osmog Putnika). To je jedna lipa priča, moja prva ljubav, koja uz mali period lamentacije traje već punih 15 godina.

Život uzme svoj danak, obaveze, životni putevi, no malko smo se probudili i trgli, pa je snimanje na pola puta. Ipak se radi o trostrukom albumu, gotovo 50 pjesama. Svojevrsna autorska retrospektiva Goranovog i mog kreativnog rada. Zvuči pomalo megalomanski, no moja je velika želja to snimiti i objaviti baš u takvom obliku, kao jedan dokument nekog našeg vrimena, iskreni zapis moje i Goranove ljubavi prema glazbi.

Uz to, nedavno sam završio i sa radom na svom instrumentalnom albumu “The Quarterworlds Of Fantasia“ koji je izašao za izdavačku kuću “One Records“ iz Srbije, na kojem se pojavljuje i virtuoz Emir Hot, te dvojica izvrsnih gitarista, Muris Varajić i Ivan Mihaljević. Materijal je geneza svega onoga što volim u glazbi. Od klasičnog heavy rocka, neoklasike, progressivea do nešto laganijih stvari.

Konceptualna, instrumentalna bajka, u bogato opremljenom digipack izdanju, nesvakidašnji projekt, zamišljen kao glazbena podloga za plesnu predstavu koja je već poduže vrimena u planu. Projekt je bio u procesu izrade punih devet godina, no mislim da će to na kraju ispast baš kako sam zamislia. Tu je i moj dugogodišnji rad na heavy metal enciklopediji.

Kako komentiraš stanje rocka danas? Je li zadržao dostojanstvo i ima li dovoljno kvalitetnih bendova u Hrvatskoj koji sviraju pravi rock?

Rock je jedna konstanta od vrimena od kad se pojavia, nešto šta je na glazbenoj sceni već 50 godina. Dostojanstvo pravog rocka zasigurno nije izgubljeno, dok god bude onih pravih i iskrenih koji će svojim pristupom, birajući umjetnost i originalnu ideju umjesto konfekcije, braniti boje rocka. No, problem je šta danas svi hoće bit etiketirani rockom. Svi su danas rockeri, i hip hoperi, i zabavnjaci, i poperi…

Svi u jednom trenu svi požele bit nešto buntovniji no inače, jer im to sad izgleda dobar marketinški potez, pa bi htjeli malko rušit uhodani establishment, a ustvari su sami dio tog istog establishmenta. Strašno i patetično. U Hrvatskoj rock živi i diše punim plućima, iako se to po onome šta nam mediji prezentiraju nikad ne bi reklo. Problem je u totalno poremećenom sistemu kriterija vrijednovanja kvalitete glazbe u medijima.

U kom smislu?

Nekad je rock bio mainstream, u novinama si moga pročitat interview sa gitaristom, bubnjarom, klavijaturistom određenog banda. Danas se u prvi plan guraju samo npr. pjevači, pojedinci. Svjesno se marketinški gradi kult ličnosti, mediji rade zvijezdu planski. Industrija, konfekcija… To se zove showbussiness, OK, sve mi je jasno. Dosli smo na žalost, do toga da postoji samo jedan kriterij kvalitete, a to je novac.

Sve se izokrenilo, nekad su televizija, novine i radio bili mediji koji će dati vijesti, informaciju o radu nekog umjetnika, a danas su one isključivo marketinški prostor na kojem umjetnik ukoliko plati po već uhodanom cijeniku može plasirati informaciju o svom radu gotovo kao svoju reklamu. Ovdje u Splitu imamo toliko dobrih rock bandova sa recentnim izdanjima na najjačim domaćim diskografskim kućama koji u svakom trenutku mogu stat na scenu sa bilo kim i bez imalo srama prezentirat svoj autorski rad.

E, sad, zašto nemaju tretman kao neki drugi, to je možda prekompleksna tema i neću je sad otvarat. U svakom slučaju, splitska rock scena nikad nije bila jača i uz puno dobrih bandova koji su već objavili svoje albume, a trenutačno rade i na novim materijalima, tu je i podosta onih koji se tek to spremaju.

Svaki od tih bandova ima šta reć, ima šta pokazat. “ST-@RT 2010.“ je jedan od jasnih pokazatelja koliko kvalitete leži skriveno na ovom području, koliko je ovde talentiranih bandova, glazbenika, ali i publike željne iskrenog autorskog stvaralaštva. Siguran sam da se Split i Dalmacija ne moraju bojat ni za dostojanstvo ni za budućnost rock glazbe, i to me jako veseli.

ANA JERKOVIĆ
SNIMIO: JOŠKO ŠUPIĆ / CROPIX

O Festivalu autorskih bendova u O’Hari

Član si žirija Festivala autorskih bendova. Jesi li strog, na čemu inzistiraš?

– Ja sam i organizator tog festivala, tj. predsjednik udruge za zaštitu glazbe “STOP“, koja uz asistenciju music cluba “O’ Hara“ organizira ovogodišnji festival autorskih bandova “ST-@RT 2010.“. Naravno, moram spomenuti i još jednog dežurnog krivca – mog dragog i dobrog prijatelja Ivana Špara, istaknutog STOP-ovca.

Zajedničkim snagama odlučili smo na volonterskoj bazi dat mali poticaj dalmatinskoj glazbenoj sceni, afirmirajući i potičući rad autorskih bandova. Sam broj prijava i kvaliteta bandova koji se svake srijede pojavljuju u sklopu festivala, uz izvrstan broj posjetelja u “O’Hari“ govori koliko je ovo bio dobar i prijeko potreban poduhvat.

Četrdeset odabranih autorskih bandova iz gotovo cijele Dalmacije, stilski jako šareno i što je najvažnije, poprilično originalno i kvalitetno. Sama udruga je i osnovana sa ciljem očuvanja i unaprijeđenja dalmatinske glazbene scene, bez obzira o kojem se glazbenom pravcu radi. Uz mene u žiriju su Željko Brodarić Jappa i Ante Pupačić Pupi, i svake srijede na našim leđima je težak i nezahvalan zadatak žiriranja.

Postoje definirani kriteriji, tj. način ocjenjivanja. Boduju se četiri kategorije, autorstvo, tehnička izvedba, vizualni dojam i ukupni dojam. Svako od članova žirija daje ocjenu od 1 do 5 u svakoj kategoriji, i na kraju band sa najviše bodova odnosi pobijedu. No, kako uvijek nastojim naglasit, glazba nije sport i svrha ovog festivala nije takmičenje već druženje, promocija i afirmacija bandova.

Takmičenje je tu samo da bi se nekako isfiltrirao dobitnik glavne nagrade, tj. snimanja albuma u splitskom studiu “Deva“. Siguran sam da će polufinalne večeri biti pravi mali glazbeni dragulji i da će vjerno prezentirati svo bogatstvo i kvalitet dalmatinske glazbene scene današnjice. Manifestacija bi trebala prerasti u tradicionalnu.

O (ne)dolasku stranih imena u Split

Kako komentiraš najavljivane koncerte u Zagrebu važnih rock i metal grupa – Metallica, Gunsi, Deep Purple… Zašto u Splitu nema velikih stranih imena?

– Svakako je dobro da svjetski bendovi dolaze. To je jako bitno za odgoj publike, za definiciju te podizanje kriterija kod publike. Ma što mnogi mislili, čak su i najveća svjetska glazbena imena spremna doći pjevati i na vašem rođendanu, naravno ukoliko ste vi spremni platiti za to.

Stoga ne postoji ni jedan razlog izuzev zatvaranja financijske konstrukcije, tj. upitnosti isplativosti nastupa određenih imena u Splitu. Vjerujem da postoji kritična masa za neke koncerte, a za neke sam isto tako siguran da i ne postoji.

Sam sam imao prilike biti u organizaciji gotovo svih nastupa velikih stranih izvođaća u Splitu u zadnje četiri godine (Deep Purple, Robert Plant, Iron Maiden, Australian Pink Floyd Tribute Show itd.) i svjedočiti (ne)profesionalnošću pojedinaca iz promotorskih agencija koje su organizirale koncerte.

(Visited 180 times, 1 visits today)
Share on Facebook0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Share on Reddit0Share on Google+0Share on Tumblr0Share on LinkedIn0Print this pageEmail this to someone