Novi odmetnici (I. Škrabe, Čopor, T. Zorić, Izmena vremena), Žica, Beograd, 05. 04. 2010.


Kantautorski pokret je živ i zdrav, hvala na pitanju, i ne samo da je živ i zdrav nego se i širi preko granica, što je dokazala zajednička turneja ove hrvatsko-srpske skupine kantautora okupljene oko ideje Novih odmetnika.

Uskršnji ponedjeljak u Beogradu, hladan i vjetrovit dan. Izgleda da ja donosim loše vrijeme sa sobom, cijeli tjedan prije mog dolaska vrijeme je bilo prekrasno, navodno će tako biti i tjedan iza, ali ovaj tjedan sunce se sakrilo za oblake. A ja, naivan kakav već jesam, pročitao negdje da je stiglo proljeće, pa k’o zadnja budala hodam po Beogradu u tankoj jakni i poluraspadnutim patikama. Ako ništa drugo, fino sam se uklopio u hippie ambijent Žice tog ponedjeljka…

A Žica je udomila Nove odmetnike, odnosno skupinu kantautora i singer-songwritera iz Hrvatske i Srbije (Ivan Škrabe, Tomislav Zorić, Čopor, Izmena vremena i Prkos drumski) koji, poput starih trubadura, putuju po lijepoj našoj (i njihovoj) s gitarom u ruci i pjesmom u srcu. Nastup u Beogradu bio je posljednji na njihovoj kratkoj zajedničkoj turneji po Srbiji koja je uključila svirke u Čelarevu, Novom Sadu, nastup na Novom Radiju Beograd te sad u Žici.

Ako sam ikad bio na koncertu koji je imao obilježje obiteljskog okupljanja, onda je to bilo sada. U Žici sve skupa nije bilo više od 15 ljudi, uključujući osoblje, a susret s kantautorima iz Hrvatske bio je poput high school reuniona jer sam Čopora i Olovni ples gledao i pisao o njima nekoliko puta još na mom bivšem sajtu. Onda sam otišao iz metropole i ljubav se ohladila, he he he…I tako, nakon nekoliko godina neviđanja, putevi su nam se ponovno ukrstili daleko od kuće, u drugoj državi.

Novi odmetnici su nastup počeli u 22 h po sistemu back2back, kakav upražnjavaju veliki DJ-evi na festivalima poput Exita: po dvojica na bini, svaki sa svojom gitarom, u pratnji mlade cure iz družine zvane Prkos drumski na djembama koja je predstavljala svoj kolektiv. Svaki je izvođač izveo po tri pjesme, nakon čega bi mikrofon prepustio kolegi pored, a povremeno bi i zasvirali zajedno.

Prvi su na repertoaru bili Ivan Škrabe vs. Čopor. Ivan Škrabe je mladi autor iz Jastrebarskog koji je u Zagrebu već stekao kultni status redovno svirajući po manjim klubovima. Čovjek izvodi uglavnom svoje autorske stvari na hrvatskom i na engleskom jeziku. Kad pjeva na hrvatskom, Ivan dosta podsjeća na Štulića, kako glasom i izgovorom, tako i socijalnom tematikom koju problematizira (kao u odličnoj „Car je gol“ s odličnim stihom „Jebeš zid na kome ništa ne piše“). Kad pjeva na engleskom, zvuči poput mješavine freak folkera („I’ve been told“, „Vino i svila“) s dosta utjecaja starog, izvornog bluesa iz delte Mississippija („Dusi ljubavi“).

Njegova stvar „Lelek srebra“, o čovjeku koji je morao opljačkati ljekarnu jer nije mogao kupiti lijekove za svoje bolesno dijete, možda je najcrnji blues o životu u državi Hrvatskoj koji sam u dugo vremena čuo, dok je izvedba Cashove „Ring of fire“ bila korektna, ali iz prebogate ostavštine ovog legendarnog umjetnika ipak bi trebalo uzeti neku manje isprostituiranu stvar. Sve u svemu, momak me je stvarno ugodno iznenadio i glasom i izvedbom, iako je poslije nastupa pričao da osobno nije bio najzadovoljniji sinoćnjim nastupom jer su četiri dana puta i svirki (i konzumacije rakije, ali o tome na kraju) ostavili svoj danak, ali ovo je definitivno ime koje treba upamtiti i ovjeriti.

Čopor je kultno ime hrvatske kantautorske scene ne samo kao izvođač, već i kao vlasnik neovisne etikete Brlog Records koja objavljuje izdanja većine izvođača iz ove male ekspedicije. U matičnim knjigama inače se vodi kao Robert Vodanović i iz Zadra je. Čovjek je pjesnik tuge čije stvari su prožete „weltschmerzom“, bez obzira govori li o ljubavi ili o društvenim temama. Stvar „Imitacija života“ sam Čopor je najavio riječima: „Sad ću vas odvesti na mračnu stranu“. Opore pjesme prati jednako tako opor glas, manje muzikalan od Ivanovog ali upečatljiv, rekao bih čak izraubovan. Na trenutke me podsjetio na kultnu figuru hrvatske kantautorske scene, Mancea.

Pjesma „Nokturno“ je Robertov povratak u djetinjstvo, ali daleko od idealnog („Otac pije, a majka plače“), a Čoporov nastup na trenutak je prekinuo gost iznenađenja, Daniel Kovač iz Jarbola i Jesenjeg orkestra, koji je premijerno izveo svoju najnoviju stvar „Đavolji prst“. Za sam kraj, Čopor je izveo pjesmu „Uspavanka za Sunčanu V.“, posvećenu svojoj maloj kćerki, koju još nikada nije izveo uživo a koja predstavlja mali tračak svjetla u tunelu mraka i očaja o kome Čopor pjeva.

U drugom bloku nastupili su Tomislav Zorić, frontmen benda Olovni ples i Izmena vremena, umjetnički alias novosadskog kantautora Nikole Neškovića. Tomislav Zorić je nastupio kao klasičan kantautor stare Dylanovske škole svirajući istovremeno i gitaru i usnu harmoniku, i djelovao je mnogo rockerskije od prethodnika, što zbog instrumenata koje je koristio a što zbog izvedbe. Vrlo jak i uvjerljiv vokal, Tomislav daje potrebnu uvjerljivost klasicima hrvatske književnosti koje uglazbljuje. Za sam početak, doduše, odabrao je pjesmu svog kolege Miloša Zubca iz benda Prkos drumski, „Naš izbor“, kao lijep hommage suborcu koji nije mogao tu večer nastupiti s njima. Dobar izbor, ako mene pitate. Klasici A. B. Šimića („Ja pjevam sebe“) i A. G. Matoša („Samotna ljubav“) također su bili izvedeni veoma uvjerljivo i inspirativno, kao i nešto manje poznata poema Đure Sudete „Sudeta blues“. „Budi svoj“ Augusta Šenoe koju je odsvirao za kraj možda je i slogan koji bi cijela ova trupa trebala preuzeti. Tomislav je pokazao kako i mi Hrvati imamo svog Dylana, samo što ovaj naš ipak bolje pjeva…

Izmena vremena, odnosno Nikola Nešković, možda je najbliži onome što bismo kod nas definirali kao freak folk, ne samo zbog toga što izgleda poput Devandre Banharta, već što i zvuči poput njega (njegovo ranije razdoblje, album „Rejoicing in the hands“ npr.): njegov melankoličan folk blues je introspektivan i duboko proživljen, a Nikola ima topao vokal koji odlično pristaje takvoj vrsti glazbe. Vokalno na trenutke čak podsjeća na Rundeka, posebno u dojmljivoj obradi pjesme „Courage Part III“ s albuma „Angel’s Breath“, istoimenog projekta Milana Mladenovića i Mite Subotića. Samozatajan kantautor s velikim potencijalom, tekstovima koji govore o nekim duhovnim i religijskim aspektima života i pjesnik koji ima što za reći.

Dio svog prostora Nikola je ustupio Milošu koji nastupa pod imenom Another Side Of This Life i koji nas je počastio svojom preradom tradicionalnog spritualnog folk standarda „Poor wayfaring stranger“. Lijepa minijatura koja je poslužila kao uvod u nastup kompletne ekipe Novih odmetnika koji su za sam kraj odsvirali najnoviju pjesmu njihovog kolektiva, napisanu toga jutra, nakon konzumiranja povećih količina kave i posebno rakije. Pjesma bez pravog imena, s refrenom „Daj nam sunca“, totalna je hippijevština kao da su ju maznuli direktno iz kataloga Jefferson Airplanea i mada nisam pobornik tih „all together we are the world-let it be-give peace a chance“ zajedničkih sranja, ovo je bio prikladan načn za zatvoriti jednu veoma ugodnu večer.

Šteta samo što nije bilo više ljudi da uživa u ovim zanimljivim kantautorima, ali poenta ovdje ionako nije bila u parama ili brojnosti posjetitelja, već druženju i razmjeni emocija, i po tome je večer bila uspješna. Nadam se da će ovi moderni folk trubaduri uspjeti u svojoj namjeri da ovakve kraće turneje postanu praksa kako bi se predstavili publici diljem regije, pa ako ova recenzija može pomoći da se netko sa strane zainteresira za njih, i to se računa. Čovjek se treba naučiti zadovoljavati malim. To je bar ono što ja govorim svim svojim curama…

Autor: Hadžo, slavonski trubadur

(Visited 25 times, 1 visits today)
Share on Facebook0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Share on Reddit0Share on Google+0Share on Tumblr0Share on LinkedIn0Print this pageEmail this to someone