Novi odmetnici, Galerija Gradić, Petrovaradin, 23. 10. 2010.


Novi OdmetniciNovoodmetnička bratija ponovo se okupila u lepom gradu Novom Sadu za potrebe druženja, zajebancije ali i predstavljanja svoje prve zajedničke kompilacije.

Kao da mi je bio potreban neki poseban povod za odlazak do Novog Sada? Jedna mlada cura koja je bila u igri me je otkantala (što je tu novo, priupitat će neki zlobnik), no dobro – da se odavno nisam razočarao u žene možda bi me ovaj razvoj događaja i pogodio. J J J Ali trebalo je svratiti do Mercatora i obnoviti zalihe coca cole a i pogledati dobru svirku kad sam već tu. Kao što bi Meat Loaf rekao „two out of three ain’t bad“, samo što je znojni nezajažljivi debeljuco pritom mislio na žene vjerojatno… J

Uglavnom, obavivši shopping naš svagdašnji uputio sam se prema galeriji Gradić podno Petrovaradinske tvrđave, prostoru koji je nedavno otvoren i služi kao kafe galerija i neformalno je mjesto okupljanja galerista koji imaju svoje izložbene prostore na tvrđavi. Što ga čini prikladnim mjestom i za neformalnu svirku novoodmetničkog pokreta čiji sam ja izgleda postao neslužbeni kroničar jerbo je ovo već treći put da ih gledam u posljednjih šest mjeseci. Prvi naš susret odigrao se u beogradskom klubu Žica u travnju ove godine, potom je par dana kasnije uslijedilo druženje u galeriji Kiridžić na Petrovaradinskoj tvrđavi i evo me sad opet na mjestu zločina.

Obzirom na poduži popis najavljenih izvođača, svirka je morala početi ranije, za novosadske pojmove vampirski rano – nešto prije 21 h, a kraj je ostao otvoren – kad im dopizdi, valjda. Prostor galerije bio je prepun kad sam ja stigao tamo, toliko čak da nisam mogao naći niti jednu slobodnu stolicu da odmorim stare kosti. No, zao kakav već jesam, slao sam loše vibracije prema meni najbližem stolu pa su se neki lik i cura koji su sjedili tamo nakon otprilike pola sata ustali i otišli, tako da sam dobio cijeli stol samo za sebe. Isplati se biti zao, kažem vam. Nakon toga, uslijedile su runde mog omiljenog napitka, izvadio sam olovku i papir (znam, to je tako old school ali valja njegovati izumiruću kulturu pisanja umjesto tipkanja po mobitelu, ne?) i – voila monsieurs et mesdames – evo što sam zabilježio.

Prvo treba reći da se novoodometnički pokret počeo množiti, tako da je ovaj put nastupilo i nekoliko novopridruženih članova što je lijepo – prvi koraci prema osvajanju svijeta su poduzeti, sad je na ostatku svijeta da se ne brani i preda se J. Kao pravi domaćini, prvi su nastupili Prkos drumski (http://www.myspace.com/prkosdrumskins) u svojoj sada već ustaljenoj postavi: Miloš i Sonja na akustarama, Sanja na saxu i djembama i Miloš na mandolini i basu. Pravi novoodmetnički kolektiv čija Joan Baezovska stvar „Dolazi vreme“, kojom su otvorili svoj 45-minutni nastup, predstavlja i neformalnu himnu cijelog pokreta. Sonja je bila središnja figura njihovog nastupa – već sam pisao da cura ima fenomenalan glas i ne boji ga se pustiti s lanca, tako da su prekrasne skladbe poput «Godine neke daleke» ili „Srebrne ribe“ doista zvučale magično, odnosno zvučale bi magično da nije bilo jednog velikog problema – publike. Ispostavilo se da ovo ipak nije bila publika koja je došla slušati izvođače već izaći na cugu i čavrljanje u jedan relativno nov i popularan prostor i žamor je bio toliko glasan da sam se morao naprezati da čujem što se događa na bini. O tome da su u svoj toj buci Sanjin sax i Miloševa mandolina bili potpuno izgubljeni ne moram ni govoriti – šteta jer ovo je glazba koja se ne može nadmetati za vašu pozornost glasnoćom ili prodornošću već krhkom ljepotom koja izvire iz pjesama – što ovaj put nije došlo do izražaja ali ne bendovom krivnjom.

Jedna od novih članica novoodmetničkog pokreta je Ivana Lulić, cura koja mi je do ovog nastupa bila potpuno nepoznata. Dolazi iz Zagreba, a ovo joj je bio prvi nastup van Hrvatske pa ju je prala lagana trema. Cura sluša americanu i neo-folk pokret, ima vrlo ugodan glas i zna se služiti akustičnom gitarom što je dokazala u uvodne dvije kompozicije – tradicionala „Wayfaring Stranger“ i „Nothing Compares 2U“ Princea, poznatiju u bravuroznoj izvedbi Sinead O’ Connor. Ipak, njena jača karta su autorske stvari: „I kako sad“ i „Razbojnička“ posvećena novim razb…pardon, odmetnicima, u kojima njen sugestivan glas i lirika o situacijama iz svakodnevnog života posebno dolaze do izražaja. Cura se ispričala što ima samo dvije autorske stvari za dvije godine što znači da ćemo na debi album morati sačekati još desetak godina, he he he, ali ima potencijal: jedan član novoodmetničke ekipe njezin je nastup prokomentirao riječima: „Zvijezda je rođena“ ali ja bih sačekao da čujem još autorskog materijala. I jedan tip za kraj: osobno ne volim obrade, ali ako su već tu, onda mi se sviđa kad cure izvode stvari muških autora, poput već pomenutog stranca ili Amos Leejeve „Seen it all before“ i kad im daju novu dimenziju i pogled na njih. „Nothing comapres 2U“ možda bi ipak trebalo ostaviti Sinead…

Ivana je bila na bini svega 20-ak minuta, dobila je pristojan aplauz publike ali i nju je pratio problem preglasnog žamora. No, situacija se stubokom promijenila kad su se na binu popeli Olovni ples (www.myspace.com/olovniples): opaka četvorka koju čine Stipe, Tomo, Vjeran i Bojan koji su cijelu stvar digli na jedan viši nivo. Prvenstveno po pitanju glasnoće. S ovim dečkima nema zajebancije – nastupili su kao puni bend s dvije akustare, basom i bubnjem, plus Tomina usna harmonika i ne samo što je to bila ozbiljna svirka već se može pjesnički opisati kao jebanje majke nerotkinje! Gledao sam ih u Močvari u travnju gdje su me oduševili kako snažno i uvježbano zvuče, s toliko energije koja prosto pršti s bine, te sjajnim vokalnim dvojcem Tomo-Stipe koje sam tada usporedio s Dr. Jackylom i Mr. Hydom i ostajem pri toj usporedbi. Stipin hrapavi glas doista zvuči poput palog anđela prognanog iz pakla, no ono što do sada nisam primjećivao u njihovoj svirci je koliko je to glazba koja poziva na ples. U jednom trenutku uspjeli su podići dvadesetak najhrabrijih i natjerati ih da se približe bini i lagano njišu. Ovo je vjerojatno jedinstvena prilika da ljudi plešu na tekstove hrvatskih književnika poput Šenoe, Matoša, Šimića…

Između pjesama saznali smo i neke do sada manje poznate informacije o ljubavnim i drugim jadima dotičnih pjesnika (npr. da je Matoš upravo u Petrovaradinu gulio robiju zbog dezerterstva, na što bih ja mogao dodati: tc tc tc, kakav amater, ja sam otpilio i JNA i HV pa nisam završio u bajbukani J ). Jedan od vrhunaca njihovog nastupa bila je pjesma „Halo ljubice“ o problemima muškarca u najboljim godinama kome otpada kosa i otplaćuje nenamjenski u najboljoj maniri Štulićevih zajebancija, a kad smo već kod Johnnyja dobili smo i obradu njegove „Hladan kao led“ i tja, da se mene pita moglo je i bez toga ali rulja je otkinula pa se može reći da je to bio dobar komercijalan potez. Olovni ples su dobili stojeće ovulacije („standing ovulations“) publike u galeriji, pa su se morali vratiti na bis gdje smo dobili pjesmu „Iseljenik“, autorski tekst na podlogu Ray Charlsove „Hit the road Jack“ koja je sve prisutne bacila u trans a ja moram reći da je stvarno šteta što Olovni ples već godinama čami na marginama hrvatske scene jer zaslužuju mnogo, mnogo više. Ne znam koliko će oni profitirati od udruživanja s Novim odmetnicima, ali siguran sam da će pokret profitirati jer Olovni ples je bend s najviše potencijala da se probiju. Nakon ovog upečatljivog nastupa mislim da je samo pitanje vremena kada će Olovnjaci imati samostalan koncert u Novom Sadu…

Nakon toga došlo je do pretumbacije na stageu, između ostaloga konfisciran je i stol za kojim sam sjedio, jer je trebalo napraviti mjesta za Novi odmetnici All Stars Ensemble. Serem, ali lijepo zvuči, ne? Daklem, na bini su se našli Čopor, Izmenavremena, Milan Korać i Žiksa, usnoharmonikaš, bivši član kultnih Sing Sing Singersa i Šinobusa koji nije autorski član pokreta ali je svojim instrumentom pružio potporu drugim sudionicima. U najboljoj tradiciji novoodmetničkih back2back nastupa (izmjenjuju se nakon svakih nekoliko pjesama), prvi je nastupio Nikola Nešković, širokim narodnim masama poznat pod pseudonimom Izmenavremena (www.myspace.com/izmenavremena). Namjerno sam ironičan ovdje jer čak i ako bi ovaj pokret naišao na neku veću popularnost, Nikola bi vjerojatno opet ostao negdje u pozadini. Njegove folk/blues minijature su teško prohodne, hermetične, usporedio sam ga jedared s Devandrom Banhart i mislim da usporedba stoji: pjesme su mu mračne, opore, duboko intimne, pa čak i ako pjeva o tome kako „Kliče život“ ili da želi biti jak (s velikim utjecajem Rundeka), Nikola je previše samozamotajan, ali upravo u tome je ključ njegove glazbe: ona se otkriva i zahtjeva pozornost, zahtjeva određeni napor pa tko se primi, dobro, tko ne…A uloženi napor će se svakako vratiti. A u jednom reportu već apostrofirana «Do sna Amerike» je stvar koja će vas jednostavno razoružati ako mu se prepustite…

Robert Vodanović Čopor (http://www.myspace.com/copor) je „šef“ cijelog pokreta, vlasnik male diy etikete Brlog Records iz Zadra i čovjek koji je objavio većinu materijala članova ovog pokreta. On je ćelav, bijesan, samozvani pjevač bez sluha na raštimanoj gitari. Ne, to nije moje mišljenje, iako se sa svime mogu složiti, J J, već je čovjek samog sebe tako opisao. On svoje gore navedene nedostatke znalački pretvara u prednost osebujnim nastupom i tekstovima koji su izrazito socijalne tematike, a njegov bijes možda najviše dolazi do izražaja u pjesmi „Odnijet će vjetar“ gdje kaže kako će navedeni vjetar odnijeti „sve te barikade, zastave, revolucionare…“. Podsjeća vas na Avdića? Pa, da Graha uzme akustaru umjesto električne gitare i on bi zvučao ovako nekako. Prava prosvjedna stvar. Ja se nadam da će taj vjetar biti dovoljno jak da odnese i ovu Vladu na čelu s premijerkom, mada, uzevši u obzir Šukerovu težinu, za to će ipak trebati neki orkan… J

U pjesmi „Bolje da odeš“ Čopor upozorava kako se „život hrani kreditima i čekovima“ (so čru!), dok u jednoj drugoj pjesmi izražava stavove većine građana Hrvatske riječima „Kad bih mogao letjeti odletio bih daleko odavde“. „Imitacija života“ je također na tom tragu, dok je dašak ne-socijalne tematike donijela prva stvar koju je izveo, „Imaš samo ono što daš“, ljubavna pjesma na tekst jedne novosadske pjesnikinje koju je Čopor uglazbio prigodom svog posljednjeg posjeta Novom Sadu. Nekonvencionalan autor i pjesnik, Čopor ima stav, in-your-face sirov i neuljepšan pristup izvedbi (i stvarnosti) i svakako ga vrijediti ovjeriti. Čisto zato da se podsjetite u kakvoj to državi i kakvom to društvu živimo…

Milan Korać je pjevač novosadske blues rock grupe Šinobusi (http://www.myspace.com/shinobusi; http://www.shinobusi.com/) i tek se odnedavno pridružio Odmetnicima (kako sam kaže, on stažira s njima). U pratnji Žikse na usnjari predstavio je pjesmu „Skrovište“ koja se našla i na odmetničkoj kompilaciji i koja ne donosi neki bitan stilski pomak – akustični blues, uvjerljivo otpjevan i dobro odsviran, još uvijek malo previše na tragu Šinobusa ali znate kako se kaže – prva ljubav zaborava nema…Dobar dio njegovog seta činile su pjesme Šinobusa gdje su mu se na basu i bubnjevima pridružili članovi matičnog benda, Peđa i Đorđe. „U pravcu jablanova“ jedan je od njihovih najvećih hitova i zvuči jako dobro i u ovako ogoljenoj verziji, dok je „Bela tačka na zidu“ jednako zanimljiv usporeni blues. Izveo je i pjesmu „U sumrak“ za koju je rekao kako ju nikad nije svirao uživo i za Milana mogu reći isto što i za Ivanu – čekam više njegovih autorskih stvari, ovaj put se malo „šlepao“ uz pomoć drugara iz benda ali čovjek pokazuje potencijal da postane punopravni Novi odmetnik. Sa svim pravima i obvezama koje iz tog statusa proizlaze…

Ponoć je već bila debelo prošla kad sam se pozdravio s ekipom i krenuo natrag put Osijeka i, naravno, propustio sam po prisutnima highlight večeri: kad su se svi Novi odmetnici okupili na onoj maloj bini i izveli nekoliko pjesama u najboljoj woodstockovskoj hippie tradiciji. Jebiga, priča mog života – najbolje svirke su uvijek one koje sam propustio. Ali, i s onim što sam vidio mogu reći da sam zadovoljan: stari odmetnici su potvrdili svoju kvalitetu a mlade snage su pokazale zavidan potencijal. Pokret se širi i jača što svakako treba pozdraviti, prva zajednička kompilacija je u mojim rukama pa će uskoro pasti i recenzija, a priča se i o uzvratnom posjetu ekipe iz Novog Sada Zagrebu (u toj su priči još i Ivan Škrabe, Nina Romić, a ima i nekoliko meni nepoznatih imena na samoj kompilaciji). Dakle, ošicajte, skinite, prepržite – nije bitno, važno je da otkrijete jedan novi svijet – svijet Novih odmetnika.

Ja sam već tamo i vjerujte mi na riječ, puno je bolji od ovog ovdje…

Stari odmetnik Hadžo („zar moja glava uistinu vredi sto forinti, gospodo draga“?)

{youtube}1Irhf_5mx6Y{/youtube}

(Visited 37 times, 1 visits today)
Share on Facebook0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Share on Reddit0Share on Google+0Share on Tumblr0Share on LinkedIn0Print this pageEmail this to someone