„Gubitak je često vrijedniji od dobitka“ – Damir Urban


Damir Urban @ Dom omladine (Foto: Nemanja Đorđević)Kao najava koncertima u Novom Sadu koji će se desiti 7. aprila i u Beogradu, 8. aprila, razgovarali smo sa poznatim hrvatskim rok muzičarem, Damirom Urban. Sada već redovni gost na domaćim muzičkim pozornicama, Urban je podelio sa nama nešto više o sebi, svojim shvatanjima o životu, ljubavi, životnim idealima. Svim ovim, isprepleteno tekstovima koje piše, približio nam je svoju intimu na jedan elegantan i prijemčiv način, dovoljno razumljiv ali istovremeno i mističan. Ovaj umetnik, koji za sebe kaže da nije siguran da tu titulu može sebi dodeliti, a pored muzike se bavi slikanjem, glumom, fotografijom, dizajnom, na dva pomenuta koncerta promovisaće live izdanje „Live 2015“, snimljeno u zagrebačkom Domu sportova u februaru prošle godine. Ovog puta Damir&4 obećavaju malo drugačiju svirku, drugi raspored pesama, sa nadom da će postići ono, po njima najvažnije – povezati se sa publikom na posebnom nivou, doživeti nadstanje usled proživljenih emocija kroz pesme te time doprineti da svako sa tog koncerta ode kao bolji čovek.

Rock Svirke: Pre tačno četiri godine ste održali svoj prvi samostalni koncert u Srbiji. Kako je bilo držati koncert tada, kada je bilno mnogo manje fanova, a kako je sada?

Damir Urban: Ja nisam zapravo siguran da mi mijenjamo broj fanova tako lako i da naša popularnost ne znam koliko raste. Nisam siguran. Mislim da u svim gradovima bivše Jugoslavije i mjestima gde nikad nismo bili, i mjestima gde smo bili pet puta do sada, nekako mi se čini da postoji broj ljudi sa kojima smo se našli, s kime smo se povezali, i taj broj ljudi teško varira. To zavisi i od veličine grada, ako je to u Beogradu tisuću i pol ljudi a bilo ih je tisuću, sumnjam da se taj broj upetostručio. Znači, da li me razumeš?

Da, ali ipak jeste neka razlika?

Jeste, jeste, neko povećanje se desilo sigurno. Razlika je sigurno u kontaktu, vidiš ako ništa drugo u privatnim porukama, na fejsbuku, vidiš razliku. Nekad je to bilo da mi se dva put u mjesec dana netko javi iz Srbije ili Beograda, a sada imamo gotovo isti broj javljanja kao i iz Hrvatske. Takođe mi nemamo onaj bekraund kao većina hrvatskih bendova, da su bili u Beogradu i prije rata. Malo su izgubili vezu za vrijeme rata i sad se oni vraćaju. A mi se ne vraćamo, mi dolazimo prvi put.

Rock Svirke: Kad već spominjemo rat, Laufer je izdao svoj prvi album 1993. godine usred rata i tad su nastale pesme vrlo ozbiljnih i upečatljivih tekstova, kao što su „Svijet za nas“ , „Moja voda“, „Ljubav kao heroin“. Kako je rat uticao na Vas, i na stvaranje muzike tada?

Damir Urban: Ono što je sigurno je da ako bi se tako nešto dogodilo danas, utjecalo bi mnogo više nego što je utjecalo tada. Ja sam tada živeo malo drugačijim životom, bio sam u malo drugačijem zdravstvenom stanju nego sada i u toj nekakvoj mojoj izmaglici svakodnevnoj, rat je nekakvu moju dobru vibraciju okrenuo na nešto mračno. Nakon što sam konzumirao nešto što mi je podizalo raspoloženje, sad su me te iste stvari počele uništavati. Ja više nisam znao na koji način da si raspoloženje popravim. Ja sam se srećom po sebe oslobodio vojske, pa nije postojala bojazan da ću ja završit na frontu, ali u vrijeme nastanka i rada na toj ploči, moja dva prijatelja su spavala kod mene, nisu izlazili iz stana, da ih netko ne bi vidio ili znao za njih. Znači imao sam dva sustanara u stanu za koje zapravo niko nije smio znati. Tako da situacija je bila čudna i konfuzna, moji prijatelji su se dijelili na dvije klase. Jedna je ona koja je uspjela pobjeći iz zemlje i koja je digla ruke od svega, okrenula tadašnjoj politici ledja, i drugi ljudi koji se nisu uspjeli snaći i pobjeći i bili su silom mobilizirani. I naravno da u vrijeme kada moji prijatelji ginu, i svako malo čujem da je netko izgubio glavu i spremam se na sprovod istome, a u isto vrijeme dobijam ponude za koncerte i obožavatelji mi pišu pisma, je malo čudna situacija. Ali srećom po sebe bio sam mlad, i kad čovek ima dvadesetak godina ili nešto više, sve puno lakše proleti kroz to. Danas ti kažem, to bi me sigurno rastavilo na jedan drugačiji način. Ja sam tad nekako na foru „mlad-lud“ uspio to sve proći.

Damir Urban @ Dom omladine (Foto: Nemanja Đorđević)

Rock Svirke: Da li je pokretač tada bio da želite da se ostvarite kroz muziku? Da li vas je to podizalo tokom tih čudnih godina?

Damir Urban: Dešavalo se zapravo sve čudno. Ja sam dugo vremena mislio da ću bit slikar, crtao sam i stripove i svašta i čak sam upisao Likovnu kulturu. I dok sam studirao tu Likovnu kulturu istovremeno me glazba počela sve više hvatati ali ja sam se i dalje svemu tome nekako odupirao, misleći ja ću radit nešto drugo daleko od svega. Ali glazba je toliko moćna stvar da kad jednom uletiš u to, sve drugo nakon toga postaje mlako. Tako da vjerojatno sam ja bio jedini koji je mislio da neće biti glazbenik. Tako da je to bilo ludilo, ludo vrijeme.

Rock Svirke: Ja bih volela da spomenemo pesmu „Svijet za nas“. Sve te godine, ratne i posleratne, kao da su bile obojene tim tekstom „Ne daj mi da vidim ovo nije svijet za nas“. Odakle potiče ta sumnja u pripadnost ovom svetu, zašto ovo nije svet za nas?

Damir Urban: Nisam nikakav čarobnjak i nema tu nikakve velike mudrolije, kad smo već pričali o ratu i celoj toj situaciji, u meni se sigurno akumuliralo svega i svačega. I kad sam imao bend i radio, ja u tim trenucima nisam razmišljao previše, naravno da smo htjeli napravit nekakvu pjesmu, u isto vrijeme su me zvali u tisuću projekata u kojima ja nisam sudjelovao. Postojale su bile one pjesme za Hrvatsku, patriotske, i one antipatriotske, ali meni nije bilo nijedno nešto u čemu sam hteo da sudjelujem. Jer i jedno i drugo je bilo deo istog kolača. I meni se nekako činilo s bendom da su nas napadali što smo svirali rokenrol, a kao vidi šta se događa. Onda se radila jedna kao antiratna ploča i pitali su me da li možete napravit stvar gdje bi mi rekli nešto za mir i za ljubav. Pa ne možemo baš nešto reć za mir i za ljubav ali ajde daj nam malo vremena pa ćemo nešto smisliti. I onda smo seli svesno i dogovorili se napravit jednu pjesmu koja će imat ono što smo mi hteli da ima, ali taj tekst je nastao kad sam ja bio mlađi, i mlađa generacija se u tome našla. Kažem ti da je takva situacija danas, sumnjam da bi radio pjesmu s toliko bunta. Jer mi je danas puno jasnije da su stvari takve kakve jesu i da rokenrol sigurno neće promijenit svijet. Tako da to je bio nekakav stejtment tog doba, mene tada, benda tada, gitariste s tim zvukom, mene s tim tekstovima, i nas u odnosu na sve što nas je tada okružilo. Iz tog benda sam i izišao i tu priču zatvorio zato što mislim da taj bend bio previše važan i meni i svima nama pojedinačno, jednom dijelu publike, da bi mi to nastavili raditi kao da je nekakva turistička atrakcija. Nekako mi se činilo da je taj bend bilo bolje zaustavit tamo gdje je bio. Nisam htio da to bude kao „Evo svira Laufer, idemo da čujemo Svijet za nas“. To mi više nije bilo to to. I ja nisam mogao više biti ono što nisam, izvodit ne znam šta na pozornici i šta ja znam.

Rock Svirke: Kad smo kod izvođenja pesama, na primer dok izvodite pesmu „Moja voda“, na bini izgledate kao da je pevate prvi put, kao da prvi put proživljavate svaki taj stih. Kako se osećate dok je izvodite? Da li je priča iz te pesme i dalje u vašim emocijama jednako snažno kao i kad je nastala?

Damir Urban: Meni je otprilike za svaku pjesmu ta ista priča. Možda je ona došla do većeg broja ljudi ili je važnija od ostalih pjesama, ali način izvedbe te pjesme je identičan za sve pjesme. Princip je taj da je za to zaslužan i bend koji stvori zajedno sa mnom, nama, nekakvu energiju na bini u kojoj si ti u stanju napravit nešto što inače normalno u nekoj drugoj situaciji nisam u stanju. Znači hoću ti reć, ja kad imam temperaturu 40 stepeni, a doma sam, ja se ne mogu pomaknut, ja ležim pokriven s dekom, i plačem jer mi je teško. Međutim, na bini, sa svojim bendom, ako imam temperaturu 40, ja ne znam da je imam. Ja sam znao nastupit u Rijeci i tako da me iz bolniice dovedu na binu, jedva dođem, a ljudi koji gledaju koncert to uopće ne mogu primjetit. To što se događa posle koncerta je nebitno, ali često se spustim zdrav s bine. Ili recimo, bilo koji problem da imam, na bini, sa bendom, ono što uspemo napravit je takvo da meni nije problem ni da bolestan budem na bini. Ili na primer, jedna interna fora je da zapalim cigaru, i pošto se toliko sve skupa unesem u to što radim, da ja sam skužio da se ja ne mogu povrijedit, ja se ne mogu opeć. Znači, ja sam znao gasit cigare u rukama normalno i gužvat ih, i nikad u životu nisam imao opekotinu na ruci. Što je nemoguće, jer sada da se taknem, ja bih se opekao. Hoću ti reći, postoji jedno stanje, koje ja ne mogu ni objasnit nit reći kako se do tog dođe, ali znam da kad dobijemo to na stejdžu, ti koncerti nemaju kraja. A desi se nekad i da se to ne dogodi, desi se. Mi znamo dovoljno dobro svirat da ti koncerti dobro prođu ali zapravo se radi dovesti se u to stanje, ako to uspemo, onda je to to, onda možemo sve. Što se tiče pjesama, ja ne mogu reć da ja razmišljam isto kao u vrijeme kad je ta pjesma nastala. Ja više nemam taj mozak, ja više nikad to ne bih tako napisao. Ali se mogu vratit, svaki put kad treba otpevat tu pjesmu, ili bilo koju, u trenutak kako sam se ja osećao kad je ta stvar nastajala. Ne u sjećanje odnosa prema nekome, nego samom sebi u tom trenutku, i onda se uspjem dovest da to zvuči dobro. Jer kad to ne bi uspio, vjerojatno bi popizdio. Ja neke pjesme pjevam već tisuću puta. Ali ipak je za to najviše zaslužan bend i ta sinergija.

Damir Urban @ Dom omladine (Foto: Nemanja Đorđević)

Rock Svirke: Nedavno sam gledala i jako mi je bilo zanimljivo, Vaše gostovanje na Gibonnijevom koncertu, kada on peva pesmu „Judi, zviri i beštimje“ i Vi sa galerije iz publike se ubacujete pesmom „Moja voda“ – „Ostao sam sasvim sam…“ i publika kreće da tapše, da Vas pozdravlja ovacijama, da peva, i sve se dešava. Jedana fantastična atmosfera.

Damir Urban: Da, da, za to je zaslužan ipak Gibonni. Kao prvo, super što me uopće pozvao, ja sam bio skoro na cijeloj njegovoj turneji, a ideja pjevanja iz publike, ideja da to sve bude tako je njegova. Tako da sve zasluge da to izgleda tako fascinantno su njegove. On je pravi domaćin i prijatelj.

Rock Svirke: I na drugim koncertima vas dvoje imate odličnu saradnju i jako se dobro uklapate.

Damir Urban: Imamo, da. I razmjenjujemo, kritiziramo se međusobno. Iako smo potpuno drugačiji slažemo se. Evo sad treba da izađe ili je već izišla njegova nova ploča, i ja ne znam da li mu je iko poslao toliko kritike šta bih ja tu sve poizbacivao, a da on i dalje šalje smajli. Isto tako i on meni često nešto kad presluša kaže „Pa šta je ovo“. Tako da imamo vrlo dobru komunikaciju.

Rock Svirke: Hajde da se osvrnemo na još neke pesme, kao na primer „Hirošima“. Zašto je ljubav kao Hirošima?

Damir Urban: Pa, ne razumem ni ja. To je snažna je pjesma jer zapravo mislim da postoje situacije gde da bi shvatio šta imaš, jedini način da dobiješ vezu ili ljubav u cijeloj svojoj veličini je taj da napraviš odmak od toga, da napustiš tu ljubav. U tom trenutku ti možeš vidjet koliko je to veliko i koliko je to moćno, jer dok si u tome ti to ne vidiš. Isto tako, ako stvarno nekog voliš, onda moraš uz to željet toj osobi samo dobro. Ako želiš toj osobi samo dobro, jer je voliš, a vidiš da u jednom momentu ti je gušiš i da nešto ne štima, ti bi trebao biti prvi taj koji će je pustit na slobodu. Jer je to jedino fer i jedino što bi netko tko nekog voli trebao napravit. Isto kao što ljubav, u tom slučaju, jednako sloboda ili napuštanje, tako je sa strane onoga koji napušta ili koji ostavlja – će u svoj punoći vidjeti kakva je to ljubav i šta si ti imao. Ti se moraš odmaknut od toga. Ta ljubav koju si ti pustio tebe vidi sasvim drugačije. Tebe vidi kao Hirošimu ili kao Enola Gej. Ja sam hteo jednu divnu ljubavnu priču predstaviti tako da kad se oni rastaju, nema bolji ili lošiji kraj, jer su oni ostavljeni, ali kako bih rekao, dobro dijelo uvek ima i plus i minus. Meni se činilo da je Hirošima kao nešto što je izbrisano, jer ti u ljubav ugradiš sve svoje nade, sav svoj život, svoje želje. I meni se činilo šta bi bilo to posle čega nema više ništa, pa to je jedino to. Pa mi se to činilo zgodno kao slika. Ali ti moram priznat da kad me već to pitaš, moram ti priznat da nisam dovoljno dobro objasnio tu pjesmu sebi, i da sam se možda koristio o neke slike i riječi koje možda da sam sebi dao više vremena, možda bi to izgledalo na drugačiji način. I ja ti moram reć, mi zadnjih godinu dana ili dvije, tu pjesmu ne sviramo. Isključivo iz razloga jer ja nisam načisto sa porukom koju sam sam sebi poslao. Mislim ljudi realno ne vode računa o tome, nekad pamte melodiju, nekad neki tekst, ali nikad me to nije niko pitao osim tebe. Ali ja isto sebe pitam. I jednostavno neke pjesme izbacujem. Kao što sam recimo prestao da sviram pjesmu Black Tattoo, koja je meni isto bila nekakva priča o nečem, i iza koje ja trenutno ne stojim pa je i ne sviram. Možda ću je svirat za godinu dana.

Damir Urban @ Dom omladine (Foto: Nemanja Đorđević)Rock Svirke: Kad pričamo o ljubavima koje smo ostavili, napustili, na bilo koji način se razdvojili, posle toga imamo neko iskustvo, možda razočarenja u ljubav, razbijene iluzije. Da li posle toga možemo da volimo istom jačinom nekog drugog? Ili postajemo osakaćeni?

Damir Urban: Ti ne možeš o tome vodit računa, to nije nešto na što ti možeš svjesno utjecat, da li ćeš ti nekog voljet ponovo ili nećeš. Možda možeš kontrolirat u smislu koliko ćeš se dat, ali i to samo jedno vrijeme. Mislim da mi nemamo nikakvu kontrolu nad tim. Možda imamo kontrolu nad mržnjom, nad strahom, ali nad ljubavlju ne. Tako da ako je nekom suđeno da se zaljubljuje svakih sedam dana da nađe ljubav svog života, naći će je. Ja sam spor tip pa mi puno više treba i za jedno i za drugo ali ne mogu stavit ruku u vatru da mi se život neće još petnaest puta okrenut naglavačke. Doživio sam već toliko promena i stvari za koje sam bio siguran da je nemoguće, pa se više time uopće ne zamaram. Tako da mislim da nakon ljubavi koju imaš, ljubavi kojoj si dao sve što imaš, nakon toga si prazan.

Rock Svirke: „Ostat ćeš pust i prazan“?

Damir Urban: Točno. Ali nakon nekog vremena je sve moguće. Vrijeme je zajebana stvar.

Rock Svirke: Sa druge strane, svi doživljavamo vrhunac strasti sa nekim. U pesmi „Spelujem ti ispriku“ najubitačniji je stih „Da li dišeš dok te ljubim“. To je slika koja sadrži toliko strasti i čežnje za jednom osobom. Da li je moguće održati tu strast tokom čitavog života?

Damir Urban: Da, ali ne na isti način. Ako očekuješ strast kao strast u smislu stavljanja penisa u vaginu, ta strast sigurno neće trajati. Ako si dovoljno inventivan, ti prvo moraš poštovat tu osobu, i kao čovjeka i kao prijatelja i kao partnera. Puno komponenti mora biti popunjeno, ta osoba ti mora biti prijatelj, ta osoba mora biti tvoj životni partner u nekakvom tvom životnom projektu, mora bit i tvoja majka, otac, sve. Nakon toga što ti podjeliš sa tom osobom sve tvoje tajne i što te ta osoba upozna prije nego što se ti zapravo upoznaš, u tom slučaju vi možete tražiti načine, nesvjesno, morate radit jedni na drugima, mora ti bit strašno stalo da toj osobi uljepšaš život i dan, a onda će isto to bit stalo i toj osobi. Onda se udružuju dvije sile koje se žele međusobno udobrovoljit i učinit si život ljepšim i jednostavno nađe se način. Uvek to krene s nekakvom fizičkom strašću, onda kad se ona istroši, onda počinje nešto drugo, pa ljudi počinju uživat u zajedničkom ispijanju kave, sjedenje na suncu, pa putuju zajedno. Pa nakon putovanja, kilometara i podražaja vanjskih, onda se zatvore u stan, pa se podvuku pod deku i uopće ne razmišljaju o tome da moraju završit u ljubavnom zagrljaju, nego možda čitaju neku knjigu, pričaju o nečemu. To su faze, ali ono što je zajedničko u tome svemu je želja da provedeš što više vremena, po mogućstvu da svaki svoj trenutak podijeliš sa tom osobom. A pogotovo svaki svoj bitan trenutak u životu. I onda možemo pričat da se ta strast nastavlja i transformiše stalno i može trajat. Ali ako neko stalno traži isti obrazac onda može reći da se kod nekih strast ugasila. Jer on traži da vidi dvoje ljudi koji se ljube pod kišom. Dvoje ljudi nakon deset godiina zajedno teško da će stajat na kiši i ljubit se, sklonit će se s kiše (smeh), ili će uzet kišobran. Ali to ne znači da oni ne vole jedan drugoga. Vole se sigurno i sigurno bi da ih u tom trenutku razdvojiš, nakon i dvadeset godina života zajedno, sigurno bi to bio puno veći udarac nego da ih razdvojiš u vrijeme početne fizičke strasti. Što vrijeme dalje ide, strast se mijenja ali je sve teže živjet bez te osobe. Ja sam i svoj bend promijenio. Laufer je bio ljubljenje bez disanja, a sad s ovim bendom normalno dišem. Trajemo i tako, i mogu čak i pojest nešto. (smeh)

Rock Svirke: Šta je sa tim tužnim ljubavima u našim životnim iskustvima, koje spominjete i u vašim, uslovno rečeno, tužnim pesmama?

Damir Urban: Moje pjesme, iako su neke „luzerske“, ne odnose se uvek na ljubavna iskustva, iako ja to tako prenesem. Ne odnose se uvijek na osobu, na vezu, ali ja ne znam kako zapakirat neke svoje probleme, gubitke, pa sam ja i kad je moj otac umro napisao jednu predivnu ljubavnu pjesmu. Ali, nitko to neće shvatit, da je to ta vrsta gubitka, jer ja sam to upakirao na drugačiji način da mogu bit slobodan dok izvodim. Sakrio sam, sve što sam htio sam rekao, zamijenio par riječi. Tako da pitanje je šta te pjesme meni znače, i da li su one to što ti kažeš, ali jasno mi je šta hoćeš reći.

Rock Svirke: A da li žalite zbog nekih tužnih ljubavi ili mislite da nikad nije uzalud dati celog sebe, svu svoju ljubav, pa šta god da bude?

Damir Urban: Ne, sigurno nikad nije uzaludno dat cijelog sebe. Ako ništa drugo, zbog tebe nije uzalud. Zato što ti učiš o sebi, ti ne možeš i ne bi smjela drugačije. Jedino kad se daš u potpunosti, možeš pričat o tome što je bilo i da li je nešto bilo kako treba. Ti sve dok se ne daš potpuno ti uopće nemaš pravo sudjelovat u nečemu. Tako da, to je kao kad se kockaš, ako želiš da se kockaš kako treba onda staviš sve na jedan broj. Nema kalkulacije. Dobio, ne dobio, to je zapravo jedini način da dobiješ. Tako da mislim da uvijek treba dati cijelog sebe. Bez obzira na rezultat. Jer ako daš cijelog sebe, sigurno ćeš na kraju, bez obzira na šta je bilo od toga, za par godina kad sjedneš će rečenica glasit: „Bez obzira što se dogodilo to i to, ja bih i danas napravila isto.“ A do takvog zaključka će doći isključivo onaj koji je dao sve. Sve drugo je suludo i gubitak vremena. Ako daš cijelog sebe, ne gubiš ništa, dao si sve. S druge strane, dobro je nekad prepoznat ako stvari s tvoje strane ne idu, nekad je veza takva da bi druga strana podnijela bilo kakvu vezu samo da ostanete zajedno, i bilo kakvu opciju samo da ostanete zajedno. Gde sam čuo da žena pristaje da muž ima pet ljubavnica i šta ja znam, bilo šta, samo da on ostane s njom. Sad ja se nadam da osoba koja prepozna u sebi da nije ispunjena do kraja, da to više nije to, ili da ga ta osoba ne ispunjava u cijelosti, da će ta osoba imati dovoljno snage da povuče prvi korak i prekine to.

Rock Svirke: Šta ste hteli da kažete kroz tekst: „Take a distance from your God“?

Damir Urban: Moram ti prvo nešto reć. Ta pjesma („Nebo“) je nastala u vrijeme benda Laufer, u vrijeme prve postave Laufera. Draga mi je ta pjesma ali kroz Laufer mi se čini da nikad nije zaživela i došla do publike. Međutim, sad sam je uzeo da je na novi način odsviram, ona sada ne liči na svoju staru verziju, ali je tekst većim delom isti. Jedan deo tog starog teksta ja ne znam šta sam htio reć, iza jednog dijela teksta ne stojim, a iza onog dijela iza kojeg stojim bi ga možda danas drugačije rekao. A to isto je slučaj i sa ovom novom verzijom za koju ti pitaš. Činilo mi se da je u jednom momentu bilo potrebno reći nešto jednim univerzalnim jezikom, što mi se činilo da je engleski, sigurno bolje nego hrvatski ili hrvatsko-srpski. Činilo mi se da, kao što smo malo prije pričali o ljubavi, da pjesma progovara o nekakvom mom odnosu prema vjeri, ne religiji, nego vjeri. A vjera može biti vjera u čoveka, ne mora biti vjera u nešto božansko. Znači kad progovorim o nekoj vjeri, šta god ta vjera bila, mi se čini da u svakom slučaju moraš, da bi bio pravovjeran, da bi došao do toga do čega trebaš doć, moraš uzet distancu od stvari koje ti se u tom trenutku čine najvažnijim. Ali koje ti ujedno i iskrivljuju perspektivu. U tom slučaju se odmakni od svojih prijatelja, od svoje duše, od sebe. Odmaknuti se od sebe je kraj, jer si ti sve to što si ranije nabrojao. Tako da mi se čini da se moraš odmaknut da bi vidio stvari onakve kakve jesu. Da bi zapravo došao do onoga što tražiš. Što je moguće da će i bit nešto upravo ono od čega si se odmaknuo, ali nekad pogotovo ako imaš lošu dioptriju, ti se moraš odmaknut da bi bolje video. Meni je to bilo simpatično i zgodno. I to mi je trebalo da bi tu pjesmu na neki način približio sebi u tom trenutku. Znači radi se o pjesmi koja je nastala ’85. godine, to ti hoću reć, a snimljena je 1996.godine. Znači snimljena je deset godina kasnije ponovo, i ja sam je morao obnovit s nekim detaljima, pa je i to jedan od detalja u tekstu koji prije nije postojao.

Rock Svirke: Kad je u pitanju pesma „Mravi“ i ono što kroz nju poručujete, koja je to situacija kada možete metaforički da kažete da „za nas ljudi izgledaju kao mravi“?

Damir Urban: Ja imam nekoliko pjesama sa tom istom temom. To su jednostavno teme, u vrijeme kad je to pisano, u vrijeme nastanka ploče „Otrovna kiša“, kada sam ja zapravo prekidao sa nekakvim svojim dotadašnjim načinom života. Ja sam u jednom periodu pred kraj Laufera bio u toliko lošem stanju psihički, da zapravo vjerujem da moji prijatelji, a ni moji bivši suborci iz grupe Laufer, vrejojatno nisu previše vjerovali u to da je moguće da ja uopće ostanem na nogama a kamoli da napravim nekakvu ploču koja vrijedi slušanja ili sviranja. U tom trenutku ja i jedan dio tadašnjeg benda smo dolazili sebi. I to su nekakve pjesme koje opisuju nekakve trenutke koje sam htio ispisat, na jedan svoj daleki asocijativan način, da se i drugi mogu pronaći u njima u nekim svojim drugim životnim situacijama. I na taj način ostaviti te trenutke iza sebe.

Damir Urban @ Dom omladine (Foto: Nemanja Đorđević)

Rock Svirke: Taj period za koji kažete da je bio loš…

Damir Urban: Nije bio loš, ja da se mogu vratit natrag, ja ne bi ništa promijenio, nijedan milimetar u svom životu. Ali u tom trenutku je to izgledalo loše. Par godina je izgledalo dobro, a onda naglo loše. Ja sam previše toga dobio, pa je valjda došlo vrijeme da nešto i dam. A jebi ga onda, kad dođe vrijeme da nešto daš to ti dođe kao neki đavo. Mislim ja nisam vjernik, tako da taj đavo je pjesnička figura, ne vjerujem da će ti pravi đavo doć, bez brige. Doći ćeš sam sebi. Ali jednostavno u jednom momentu potpišeš, uzmeš, dobiješ, ali dođe na naplatu. Neko pokuca na vrata i kaže ti „Stari, jesi uživao, jesi, jel bilo dobro, jeste….“

Rock Svirke: Jel bilo vredno?

Damir Urban: Pa je, bilo je vrijedno da saznam neke svoje limite, nešto o sebi kao čoveku i nešto o svom karakteru. Nije bilo vrijedno to stanje kao to – to nije. Ali da li je ta škola bila vrijedna za mene, da, jeste. Svaki gubitak u životu je često vredniji od dobitka. Ako znaš izvuć iz toga dobitak, onda ćeš izvuć više iz te vreće nego iz one koja je puna. Tako da ja nemam dvojbi oko toga, ja sam živ, zdrav, radim, sretan, ispunjen, bavim se poslom koji volim, na način na koji mislim da se treba njime bavit. Okružen sam ljudima koje ja sam cijenim i volim i koji su bolji od mene. Mislim da bolje ne može bit. Živim u zemlji gde ljudi još uvek nose nekakva ljudska lica, pa čak i kad su loši. Kad su loši, su toliko ljudski i vidljivo loši da ne znam šta bi ti rekao. Ne možeš se ni naljutit nego ih zapravo sažaljevaš.

Rock Svirke: Danas je retkost čuti da neko živi taj koncept „Ja sam srećan, živim ispunjen život, okružen sam ljudima koje volim“.

Damir Urban: Možda ljudi ne znaju šta bi htjeli a možda i nisu prošli ništa loše. Ja pre petnaestak, dvadeset godina nisam znao.

Rock Svirke: Zar to nije paradoks, nekada kao da moramo da prođemo nešto jako loše, da dotaknemo neko dno da bi nastale neke dobre stvari. I onda pomislim, pa zar bi te najbolje stvari uopšte mogle da nastanu bez doživljaja tog dna života u kom smo bili?

Damir Urban: Ne bi. To je sastavni deo boje. Ne postoji spektar. Ako radiš zvuk isto, moraš imati bas, i srednji i visoki, ne možeš reći ovo je divan zvuk, a nema basa. Razumem te, ali moramo na taj način, takva smo vrsta, tako učimo.

Rock Svirke: Vi se bavite muzikom, slikanjem, glumom. Recite mi kako se osećate na vrhuncu svog stvaralaštva i kreativnosti, kada dajete u potpunosti celog sebe?

Damir Urban: Pa prvo da bi tako nešto osjetio moraš otvorit nešto što ni ti sam nisi očekivao da će biti tako i nisi bio spreman na to. Ako nisi bio spreman na to, onda ti ni osjećaj nije spreman na to, pa ne možeš reagirat po poznatim obrascima pa je i tvoja reakcija čudna. Pa isto kao što ja nisam znao reagirat pri smrti svog oca, jer nisam znao reagirat, tako nekad ne znam reagirat ni na takve stvari. Postanem svjestan tek kasnije njihove vrednosti. Nisam od onih koji reagiraju u isti čas na nešto i koji je osviješten do te mjere da isti čas zna da je to to, nego mi treba nekad vremena. Ali htio sam ti reć, to je svakako divan osjećaj, od stvaranja nečega nema boljeg osjećaja, ali kapitaliziranje toga, stavljanje u proizvodnju, prikaz ljudima, to već nije to to.To je dim iza auta. Još jedna stvar koja se može vezat baš za to je da je meni barem u životu najvažnija stvar riječ „održavanje“. To jest, kako da ja moment koji mi je divan u životu, kako da ja taj osjećaj održim. Ne da ga sad oživim, nego kako da ja sad od svog života napravim takvu umetnost življenja da ja imam taj trenutak prolongiran na beskonačno. Ako to uspem, a vjerujem da sam uspio, zato i radim toliko stvari. Na primer kada danima snimam nove pjesme to je stvarno euforično raspoloženje. U trenutku kada vidim da mi raspoloženje opada, ja se isti čas hvatam nečeg drugog. Isti čas ja se prihvatam projekta rada u kazalištu, ili poziv da radim kazališnu glazbu, i uvaljujem se u nešto što mi je novo i nepoznato. Barem donekle. Ili spremam nešto drugo. Znači taj čas se hvatam nečeg drugog, gde je potreban cijeli moj angažman, ja ne znam kako ću točno doći do toga, ja se cijeli moram dat u to da bi to bilo kako treba da bi se ja u tome snašao i da bi ja ostvario sebe u tome. I onda počinjem brzo učit, ponovo, sve, sve, sve. U trenutku kad staviš predstavu na noge, i ona zaigra deset puta, u tom trenutku ti si uhvatio ritam i jasno ti je šta je to, onda to puštaš i ideš na nešto drugo. Ti zapravo cijelo vreme, ne smeš dozvolit da nešto zamre. To je vezano i za ono što smo pričali o ljubavi, za strast, ti moraš cijelo vreme stavljati stvari u metamorfozu. I onda kad mene pitaju kako možeš radit glazbu, glumit, slikat, fotografirat, praviš omot, šta radiš ti jebote? Sve. I nakon tri stepenice opet se vratiš glazbi, jer glazba je čudo. Svašta se tu izdogađa, ali u svakom slučaju ja sam u svojoj mladosti jahao tog konja koji me nosio dokle god je konj izdržao. Kužiš? To mi je bila greška. Danas to sigurno ne bi napravio. Kad bi video da konj pokazuje prve znake umora ja bi ga ili zamijenio ili sišao s njega da mu dam malo vremena da se odmori, pa da ga mogu jahat ponovo. Jer ako konj lipše i rikne, neću ga moći jahat, nego ću morat pješke. Tako da tu filozofiju nisam imao nekad pa sam stvari gurao do krajnjih granica, dok mi ne bi dosadile, dopizdile. Bilo da se radi o prijateljima, ljudima, glazbi, bendovima. Što nema smisla. Nego u momentu kad ti je najljepše zapravo, ti moraš znat ocijenit da je negde kraj. I da je onda bolje to odmah i pustit i hvatat se nečeg drugog. Ovome ćeš se vratit, jer će te vuć to što je ostalo. Kužiš? Tako da – održavanje.

Rock Svirke: Na ovo pitanje svako ima drugačiji odgovor, šta je za Vas umetnost?

Damir Urban: Užas, jer zapravo nemam nikakav odgovor jer ne znam. Ja ne znam da li sam ja umjetnik, niti znam šta umjetnika čini umjetnikom. Nekad je umjetnika činilo dio zanatskog znanja plus izvedba. Danas zanatsko znanje nije potrebno, ja ga nemam, moji članovi benda su bolje zanatlije od mene. Znači ako sam ja muzičar ja bih trebao znati dobro svirat, ali ja ne znam. Ako bih htio reći da sam slikar ja bih morao znat jako puno o tehnici slikanja, ali ja ne znam. Znači nisam ni slikar. A da bi bio umjetnik, nešto moram bit. Ne možeš reći on je umjetnik a nije ni muzičar, nije ni slikar, da li je glumac? On glumi nekad dobro, nekad i bolje od glumca ali on ne zna tehniku glume. Ne znam šta netko smatra pod tim pojmom umjetnosti. O umjetnosti življenja sam ti rekao šta mislim, ali ovo ne znam. Nisam nikad o tome razmišljao.

Rock Svirke: Da li postoji još neki životni izazov pored svega što radite?

Damir Urban: Ne, mislim da radim sve što volim. Povremeno možda otkrijem nešto novo, ali onda ako se to opet desi onda ću ti reći, kad otkrijem. Glazba i bilo koji od tih pravaca, to je toliko široko i toliko postoji mogućnosti istraživanja, to je toliko široko polje da je nemoguće da se vratiš dva puta na isto mjesto. Zapravo svaki put otkrivaš nešto novo, neki novi način izražavanja, novi stil. Tako da teško da mi glazba može dosadit. Možda svirka uživo stalno mi može dosadit, ili boravak u studiju. Ali ako mi daš da se okrenem oko sebe, neće mi dosadit. Tako da, da postoji nešto da me u životu zanima vjeruj mi da bi ja to već otkrio ili radio. Sigurno, jer me ništa ne sprečava da to uhvatim i radim. Radim točno ono što želim.

Rock Svirke: Kako ste reagovalii kada je zabranjeno emitovanje spota za pesmu „Moja“?

Damir Urban: Pa, ne znam što bih ti rekao. Prvo sam bio ljut, i razočaran u to i cijeli sistem, mislio sam kako je to moguće. I onda sam osećao ono najgore, ono dječije što ti ne bi trebao reć, ali ću ti reć, je zapravo da sam u to vrijeme bio i nekako ponosan, a ne bih trebao bit. Jer to je dječiji onaj bunt, ali jebi ga imam ga. Tako da na neki način su bile izmješane emocije. S jedne strane ljutnja i neki jauk, a s druge strane neki ponos. Suludo, ali ni dan danas mi zapravo nije točno jasno zašto su ga zabranili. Zato što sam ja odmah našao hrpu sličnih primjera gde je stvarno bilo primjera za trovanje mladih i omladine. Ja sam mogao naći odmah bar deset takvih primera gde se na mnogo eksplicitniji način homoseksualnost prikazuje, na istoj toj televiziji, ali to njih nije zadovoljilo. Možda su imali pravo, ne znam, možda bi taj spot stvarno pokvario omladinu. Ja ne znam kako je to moguće ali to nam dovoljno govori o tome šta ljudi misle o homoseksualnosti, da je to nešto što se može zarazit s tim. Jer ako će taj spot, zbog ljubavnog čina dvije žene biti kriv šta će proizvest nove homoseksualce, onda mi stvarno živimo u bolesnom društvu, onda stvarno niko ne zna ništa. Mislim meni nije uopće bilo jasno u čemu je problem. Oni koji su homoseksualci su homoseksualci, a oni koji nisu valjda nisu. A ako jesu, pa onda jesu jebote. Stvarno mi nije jasno kome je to smetalo. Ali okej.

Rock Svirke: Bili ste član Vijeća u Ministarstvu Republike Hrvatske. Kakvo je to bilo iskustvo?

Damir Urban: Iskustvo kao iskustvo je bilo bezveze. Funkcija isto je bezveze. Bit je ta da postoji Vijeće koja određuje zapravo raspodijelu love za određeni pravac, a ovo je bilo Vijeće za multimedijalnu umjetnost. Nas par je činilo to Vijeće i mi mo dobili hrpu upita i trebalo je na neki način pročačkat račune, vidjet ko je šta do sad ostvario,tko zaslužuje više a ko manje u odnosu na rad prošlih godina i odrediti neke svote koje će im se raspodijelit. Međutim, mi nismo znali s kojim točno budžetom raspolažemo, i nismo imali nikakvo pravo, jer krajnju odluku je donosio ministar, tako da se može dogodit da Vijeće donese takvu i takvu odluku a da ministar jednim potpisom kaže „Ne, ne to ćemo mi ovako.“ Prema tome, to služi realno kao nekakav alibi transparentnosti, da bi na van izgledalo da je sve transparentno i da o tome odlučuju stručnjaci, a zapravo odlučuje na kraju jedan čovjek. On može reć „Okej, ja vjerujem da je sve što su napisali tako“, a može i reć „Ja im ništa ne vjerujem, sve ću promjenit“. U principu na njemu je sve.

Rock Svirke: A da li je on kompetentan?

Damir Urban: Ako pričamo o ministru kad sam ja bio tamo, znači on je bio iz stranke koja meni uopće nije bliska, što je ujedno bio jedan od razloga zašto sam uopće pristao na to. Jer sam mislio da bi možda mogao napravit nešto dobro, s obzirom da nisam imao neko povjerenje u tu stranku. A on se pokazao kao čovjek dovoljno širokih pogleda, jer je uopće mene takvog zvao da budem član tog Vijeća. A sadašnji ministar kulture je prvo što je napravio bilo da je Vijeće raspustio. On nije iz kulture, on je povijesničar, nitko ne zna za njega, a s druga strane je bio član svih mogućih nacionalističkih udruga. Tako da postoji ta nekakva ljubav prema NDH kod određenog dijela političara, pa tako i kod njega. Oni se očito nikad nisu pomirili sa pobijedom antifašizma i tu imamo neke probleme. Ali kažem ti, ono što je pogubno je to da postoji četir tisuće potpisa kulturnih radnika i umjetnika koji su potpisali za njegovu ostavku, a on te ljude ne želi ni primit. Tako da imamo ministra kulture kome se četiri tisuće najuticajnijih kulturnih radnika Hrvatske potpiše peticiju za njegovu ostavku a on ih ne želi ni primit. Niti da sasluša šta oni žele reć. Znači on je ministar u stanju bit i nitko ako treba, on jednostavno želi sprovijest neke svoje planove i planove stranke u kojoj je. Tako da u ovaj čas nisam u nikakvom Vijeću niti bih pristao.

Rock Svirke: Šta je najveća odgovornost svakog pojedinca?

Damir Urban: Htio sam ti samo reć da živimo u društvu u kome je demokracija plasirana kao krajnji izraz društvene slobode. Ta vlada je izabrana demokratskim putem, naravno vlada nije ništa nezakonito uradila, zakon dopušta razne manevre i makinacije. Tako da vjerujem da bi se i druga stranka isto tako ponašala i zato ne mislim da su oni po tome lošiji ili bolji. Problem je u tome što nam oni donose. Međutim, očito jedan dio ljudi u našoj zemlji podržava takvu politiku jer inače sumnjam da bi ovo funkcioniralo. S druge strane, moram ti reć, da ne vidim riješenje zato što ne vidim nijednu stranu koja je pravovijerna. A kad pričamo o demokratiji pričamo o odlasku na izbore gdje ćeš ti izabrat stranu koja je tvoja, za koju ti želiš da vlada. Međutim, sve što mi se nudi tamo, nijedna od tih ponuđenih opcija nije moja. Nijedna od tih opcija nije ono što bih ja htio. Ali ja imam slobodu da zaokružim neki od tih brojeva koji mi ne odgovaraju. Ja ne želim ni „a“ ni „b“ ni „c“. Međutim „d“ nema. I evo, ovo društvo nudi slobodu da ja između „a“, „b“ i „c“ izaberem, bez obzira što nijedna od te tri nije moja. Hoću ti reć kako je napravljen sistem da ti imaš privid slobode življenja i da ti tu nešto biraš, međutim mi nemamo nikakvu vlast. Izlazak na izbore ništa ne mijenja. Što je pogubno,i srušilo je sva moja nekakva razmišljanja o građanskoj dužnosti. S druge strane ne mogu bit licjemer, ja u ovom društvu živim i plaćam i kad ne bi poštovao zakon onda zakon ne bi poštovao mene pa je pitanje kako bi reagirao kad ne bi mogao na primer dignut svoja sredstva iz banke jer ako si željeo bezakonje, evo ti ga sad. Tako da ne možemo bit licemjeri, i ja se koristim ovim ugodnim životom Evropejca, da mi sve bude lepo a malo bi ja i pizdio. Ja treba sam sa sobom da se dovedem u red, i dovjest se na svoje mjesto. Da, to je odgovornost svakog, dovjest se na svoje mjesto. Ako je tvoje mjesto da i dalje tu sjediš, sjedi i dalje tu. Nisu svi za sve. Niti trebamo biti svi mesari, niti pjevači, niti nogometaši, niti manekenke, niti tenisači, ali dovedi se na mjesto koje je tvoje. Jer to je jedino tvoje mjesto. I čeka te. Tako da ja trenutno što se tiče djelovanja ukupno za bolje društvo, nisam sa sobom još načisto što bi trebao i što radim. Ali dovješću se u red sigurno, ubrzo.

Rock Svirke: Zbog čega?

Damir UrbanZato što nisam siguran, s obzirom da sam svijestan da moje djelovanje neće promijenit stvari na bolje i da nema učinak kakav bih htio. Onda se pitam zašto uopće to radim? Da li to radim onda da dobijem nekakav alibi ili da perem savjest? Zašto radim nešto što znam da nema smisla? To ovako zvuči u istoj rječenici: „Da li djeluješ? Da. Da li misliš da će to promijeniti svijet? Ne. Pa zašto to radiš? Ja ne znam zašto to radim, i zašto to radim na takav način.“

Rock Svirke: Ali ako pričamo o tome koje je čije mesto, i uzmemo činjenicu da je Vaše mesto da budete muzičar, da radite, stvarate, delujete kroz muziku, menjate ljude kroz muziku…?

Damir Urban: Istina, i mijenjam društveno uređenje, kao što i društveno uređenje mijenja moju muziku. Problemi u društvu mijenjaju moju glazbu, čine je drugačijom. Ali bez obzira na to, ja sam javna osoba, i imam nekakvu odgovornost u tome što imam mogućnost nešto reć povremeno a ujedno i napravit nešto. I svojim postupcima pokazat kako bi nešto trebalo izgledat. A mislim da u svakom slučaju mogu puno bolje nego što sad radim. I činim i trudim se. Na primer, nekad sam jeo meso pa sam prestao jest meso, a volim meso, jer mislim da ja ne mogu jest meso i pričat ljudima o nekakvom humanizmu. Jer ja ne mogu bit humanista sudjelujući u svakodnevnoj eutanaziji, ja ne mogu živjet, ne mogu spavat s tim.

Rock Svirke: Volela bih još puno toga da Vas pitam, ali pošto nemamo više vremena završiću sa dva pitanja. Na predstojećim koncertima reakcije publike će, kao i uvek, biti različite. Ali šta je za Vas najvažnije da se desi na tim svirkama?

Damir Urban: Gledaj, najvažnije u svakom slučaju, do toga se dođe i sa malo priče, kad se čovjek opusti, i dobrom svirkom, upravo ono što smo pričali, da dođeš do nekog nadstanja gdje ti zapravo svojim osjećajem preneseš puno bolje sve što želiš reć, kazat, poljubit, zagrlit,napisat. Znači ako uspemo doći i dobit to neko nadstanje, onda želimo da to i publika prepozna i da se zaraze time, da to pređe na njih. Onda svi imamo jedan trenutak u kome imamo nešto što sam siguran da svima mijenja život od tada. Siguran sam da u tom slučaju nitko od tih ljudi ne izlazi s koncerta isti i nitko ne izlazi s tog koncerta loš, to je nemoguće. To je nemoguće. Ljudi izlaze s tog koncerta spremni pomoć ženi koja leži na cesti, sigurno ne udarit je nogom. To je nemoguće, nemoguće. Ako mi međusobno zajedno uspemo doživjet nekakvu katarzu ili nekakav nadosjećaj, onda nakon toga, kužiš, ljudi izlaze bolji. Ja sam bolji, oni su bolji, svi smo profitirali. To je nekakav top koncerta, ali to se ne dogodi uvijek. Dogodi se i da to doživimo mi, ili se dogodi da to doživi publika, a nekad se desi oba. Ja se nadam da će se sad desiti oba.

Rock Svirke: Moje poslednje pitanje. Svaki muzičar voli da mu publika tapše, da znaju sve tekstove, i to je normalno i jasno. Ali koji je to unutrašnji osećaj, samo Vaš, koji Vas tera da opet izađete na binu, osećaj koji je u najdubljoj dubini Vašeg bića, i koji Vam daje satisfakciju?

Damir Urban: Vjerojatno sam ja toliko zakočen nekakvim pravilima življenja i toliko sputan samim sobom da zapravo jedino mjesto gdje ti možeš bit slobodan i od samog sebe a i na neki način ispunjen skroz i sretan, su zapravo ti trenuci na pozornici. Tako da vjerojatno je pozornica mjesto gdje se čovjek mora naći način da se oguli skroz, i tu više neka pravila koja vrijede više ne vrijede i zapravo je pozornica, bez obzira na tremu, bez obzira na nervozu, bez obzira na ljude koji stoje tamo, bez obzira na očekivanja koja postoje, bez obzira na sve ono što nismo sad nabrojali, zapravo je pozornica jedino mjesto kojeg se ja sad mogu sjetit mesto potpune slobode, bar za mene. Recimo, nekad mi do te mjere dopizdi čekanje u garderobi, da se zna dogodit da ja pobjegnem na pozornicu. Znači ne da iziđem na pozornicu, nego pobjegnem na pozornicu, jer sam jedino tamo siguran. Bez obzira što je najnesigurnije mjesto upravo tamo, ali jebi ga.

(Visited 2.162 times, 1 visits today)
Share on Facebook0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Share on Reddit0Share on Google+0Share on Tumblr0Share on LinkedIn3Print this pageEmail this to someone