Continental Drifting, Atelje Kiridžić, Petrovaradinska tvrđava, 10. 04. 2010.


Ekipa novih odmetnika s dvojicom gostiju iz Engleske organizirala je vilinski glazbeni susret, intimno druženje u atelju Kiridžić na Petrovaradinskoj tvrđavi koje se pretvorilo u jedno od najugodnijih glazbenih iskustava kojemu sam nazočio u dugo vremena.

Sve što ima početak, ima i kraj, osim možda rata kredita za stan, he he he…Tako je i moj sedmodnevni boravak u Srbiji došao do kraja, pa je čisto prikladno da završi tamo gdje je sve i počelo – u Novom Sadu. Krug se zatvorio i to na najljepši mogući način – jednim čarobnim koncertom unutar predivnog ambijenta Petrovaradinske tvrđave.

Iako je to bila koncertno vrlo bogata večer i u Novom Sadu i u Beogradu i moji su se planovi mijenjali doslovno iz minute u minutu (uh, zašto se dovraga ne mogu klonirati pa stići na sve to?), jedan je poziv, odnosno e-mail, jer ipak smo u 21. stoljeću, promijenio sve. Dobio sam poziv da prisustvujem jednom nesvakidašnjem druženju u ateljeu Kiridžić na Petrovaradinskoj tvrđavi gdje je novosadski dio ekipe Novih odmetnika (Prkos drumski i Izmena vremena) odlučio prirediti zanimljivu, intimnu svirku s dvojicom gostiju iz Engleske, glazbenim novinarom Eddie Cooneyjem i njegovim sinom Kitom.

Atelje Kiridžić je mjesto pored kojeg ste sigurno milijun puta prošli ako ste ikada bili na EXIT-u, nalazi se u onom nizu ateljea lijevo od sata odakle se pruža fenomenalan pogled na Novi Sad, ali vrlo vjerojatno, baš poput mene, niste zalazili tamo. Naravno, na EXIT se dolazi ludovati, zajebavati, uživati u glazbi, i nisam nikada nikoga primjetio da sa svježe kupljenom slikom u ruci radosno juri u gomilu ispred Main Stagea na koncert Prodigyja J Sam atelje je vrlo «cozy» kako bi to rekli Englezi, umjetnički razbarušen ali prikladan za primiti desetak-dvadesetak ljudi na ovakvim intimnim glazbenim druženjima jer ovo nije prvi put da se u tom prostoru održavaju ovakve svetkovine.

Ovo nije bilo niti zamišljeno kao klasična svirka, unatoč najavama koncerta u nekim medijima, nije bilo publike (iako je mogao doći tko god je htio, naravno) već neobavezno druženje glazbenika, doista intiman koncert izvođača koji nisu svirali koncert već su neobavezno jammovali na licu mesta. Potpuno opušteno, bez bojazni kako će to zvučati i hoće li neki krivi ton iskočiti tu i tamo, svirka za nekolicinu prijatelja i putnika namjernika te jednog novinara (to sam ja, ako ste se pitali…). Program je bio zamišljen tako da se svaki od izvođača predstavi s po dvije pjesme, odnosno u slučaju Prkosa drumskog s po jednom jer njihove pjesme su malko, hm, poduže.

A upravo su Prkos drumski otvorili ovo druženje. Riječ je ne o bendu već prije o kolektivu čija se postava mijenjala kroz godine i tu je sada samo Miloš Zubac (gitarist i vokal) kao osnivač, dok su od sadašnje postave nastupili još i Sonja Šešlija (gitara i vokal), Sanja Marković (sax, djembe) i Miloš Drobnjaković (mandolina, bas). Sanju i Miloša sam gledao nekoliko dana ranije u beogradskoj Žici kao ispomoć drugim izvođačima, ali sam Prkos drumski do sada nisam imao priliku gledati. A da sam mnogo propustio pokazala je već stvar s kojom su otvorili ovu večer, «Dolazi vreme», koju su posvetili Novim odmetnicima. Pokušajte zamisliti kako bi zvučali Mogwai ili Sigur Ros u akustičnoj verziji i otprilike dobijete neke osnovne gabarite Prkosa: nježna, melankolična, na prvo slušanje lomljiva a ipak snažna glazba odsvirana laganim prebiranjem po akustičnim gitarama i mandolini uz nježne uplive saxa.

Ali, ima tu još mnogo toga, prije svega nestvarno lijep Sonjin glas koji zvuči nevjerovatno bajkovito i kao iz nekog drugog svijeta. Dok slušate curu kako pjeva kroz glavu vam prolaze slike Tolkienovih «Gospodara prstenova» – ako želite znati kako zvuči vilinska glazba na srpskom jeziku, ne tražite dalje od pjesme «Vilindar» s kompilacije «Gledajući unatrag vidim naprijed» u izdanju Brlog Recordsa. Do vraga, ja sam do sada živio u uvjerenju da anđeli imaju krila, žive negdje gore na nebu i ubijaju se od dosade sjedeći na oblacima, a sad vidim da postoje i anđeli koji žive u Novom Sadu, nose kaubojske čizme i šešir, sviraju akustičnu gitaru i poju poput vila iz priča Ivane Brlić Mažuranić. U jednom trenutku cura je sjela na stolicu i sama izvela prekrasnu pjesmu «Godine neke daleke» i to je bio jedan od onih trenutaka da se naježiš: prosto si osjećao svaki stih, svaku notu kako te udara direktno u srce, čak i nas koji taj organ nemamo, he he. Jedna od najljepših pjesama s ovih prostora koju sam čuo u posljednjih nekoliko godina.

Miloš se iskazao u pjesmi «Šaman» koja zvuči poput pjesme nekog indijanskog plemena tijekom koje je čak i igrao kao da doziva kišu (što mu je i uspjelo, ne biste vjerovali, dok sam se vozio prema Osijeku cijelim putem je padala sitna kišica), dok je «Prijateljska» neispjevana hippie himna koja zvuči poput povratka u zlatno doba Fairport Conventiona, a posvetili su je Tomislavu Zoriću koji je u Žici odsvirao njihovu stvar «Naš izbor». Malo sam se raspisao o Prkosu drumskom, ali s razlogom: njihova svirka me je oborila s nogu, odnosno oborila bi me s nogu da nisam sjedio. Nastup s toliko topline i ljepote rijetko srećete i usudio bih se reći da je Prkos dijamant koji već sada, još neizbrušen do kraja, sjaji poput najljepše zvijezde na večernjem nebu. Definitivno checkirajte ovaj bend kad vam se pruži prilika…

Kantautoru Nikoli Neškoviću koji nastupa pod pseudonimom Izmena vremena nije bilo lako nastupiti poslije Prkosa već iz jednostavne činjenice da nema bend već je klasičan singer songwriter, dakle samo on, gitara i usna harmonika, iako mu je ostatak ekipe pružao podršku laganim prebiranjem po gitarama, udaranjem ritma ili pjevanjem refrena pjesama. Rekao sam u recenziji iz Žice da je njegov melankoličan folk blues introspektivan i duboko proživljen, što mogu sada potvrditi. Ima nešto magično u njegovoj glazbi i stihovima ali i načinu pjevanja: kada slušate predivnu «Do sna Amerike» prosto se osjećate kao da gledate dokumentarac iz nekih prošlih vremena a slike same promiču: suhi borovi ispred kuće, haljina vodene boje, polja seljaka, žena u bolnici koja dijete rađa…

Ljepota glazbe kod Nikole dolazi iznutra, iz načina na koji otvara svoju dušu kao u predivnoj minijaturi «Stvarno hrabre reči» ili prekrasnoj «Ruka koja leči» kojom je otvorio svoj nastup a zvuči poput zagubljenog dragulja s Neil Youngovog albuma «Harvest». «Berlin» je žešće melankolična stvar, možda malo prehermetična ali kao izrazito introspektivan i samozatajan autor, Nikola nije netko tko će vas oduševiti «na prvu», već traži da mu se prepustite i tek nakon nekoliko preslušavanja počnete otkrivati nijanse ljepote u toj jednostavnoj ali duboko proživljenoj glazbi. Šteta što je morao ranije otići pa je svirao nešto kraće od ostalih.

Poslastica ovog neformalnog druženja bio je nastup glazbenog novinara iz Engleske Eddie Cooneyja koji piše za glazbeni časopis R2 (Rock ‘n’ Reel) Magazine (http://www.rock-n-reel.co.uk). Eddie i njegov sin Kit Cooney nalaze se na svojevrsnom spiritualnom putovanju po istočnoj Europi u sklopu potrage za svojim slavenskim korijenima (Eddiejeva majka je podrijetlom iz nekadašnje Prusije), pa kako su jedan dan odlučili provesti u Novom Sadu, pozvani su da se pridruže ovom intimnom okupljanju obzirom da je Eddie u svojoj rubrici recenzirao i nahvalio album Prkosa drumskog «Vreme ispred nas» (http://blogs.myspace.com/index.cfm?fuseaction=blog.view&friendId=281113509&blogId=510656076). Vrlo jednostavan i otvoren, Eddie ne odaje dojam tipičnog Engleza, čak i sam priznaje da se nikada nije osjećao Englezom i da je i to jedan od razloga što je odavno pokazao interes za izvođače iz ovog dijela Europe.

Eddie na akustičnoj gitari i Kit kao glavni vokal izveli su nekoliko Eddiejevih autorskih pjesama, a na tipično jazzerski način prije izvedbe svake pjesme Eddie je ispričao nešto o njoj i o razlozima zašto je napisana. Tako je za uvodnu stvar, vrlo pjevnu «Child of superficial age» sa zaraznim refrenom kojeg smo svi odmah počeli pjevušiti, rekao da je napisana kao posveta starosti i kritika društva koje forsira mladost i mladoliki izgled odbacujući svakog onog tko dođe u određene godine. Ovo je stvar za koju bi Crowded House ubili da su je mogli snimiti tamo negdje 80-ih i sigurno bi s njom imali i velik hit.

«Almost» je lijepa stvar s porukom o tome kako ne treba žaliti za onim što nisi napravio već razmišljati o onome što možeš napraviti ovdje i sada, ne plačući nad prolivenim mlijekom. Jednostavnaa melodija, jednostavan tekst, ali koji mnogo govore. Najljepša stvar koju su izveli je «I already love you», krasna minijatura koju je Eddie napisao dok mu je sin još bio u majčinoj utrobi. Dirljiv tekst osobe koja se ne srami svojih osjećaja i njihovog zapisivanja na papir. Još jedna od onih pjesama koje te dirnu u srce i onda kada ga nemaš…

Jedan dio njihovog nastupa tata Eddie je prepustio sinu koji je izveo dvije obrade, «August Moon» američke kantautorice Sare Bareilles (sjećate se onog velikog hita od prije 2-3 godine, «I’m not gonna write you a love song») te «Schizophrenia of love» za koju ne znam tko ju izvodi u originalu, ali znam da su obje bile sugestivno i lijepo otpjevane. Za sam kraj svog dijela programa, Eddie je otpjevao još jednu lijepu stvar, svjetsku premijeru pjesme «My house is an open door» koju je posvetio Novom Sadu a koju je dovršio to popodne u hotelu. Stvar je snimana mobitelom i vrlo vjerojatno će se uskoro naći na njegovom blogu ili YouTubeu pa ju checkirajte, ima i jedan mali dio koji se odnosi baš na Novi Sad. Inače, Eddie i Kit su odlučili tijekom ovog putovanja u svakom gradu koji posjete odsvirati po jednu svoju stvar, ali Novi Sad je jedini grad koji je dobio pjesmu napisanu baš za njega…

Nakon ovog «službenog dijela» program je postao još neformalniji, ukoliko je to uopće moguće, Miloš na basu i Sanja na saksofonu su dodali malo boje Milošu i Sonji dok su izvodili još dvije Prkosove pjesme, da bi se cijela večer završila elegičnom «Shade of blue». Uz čašicu razgovora, foto session i razmjenu kontakt podataka, došlo je vrijeme da teška srca napustim atelje i krenem put rodnoga grada. Teška srca kažem, jer ovo je bilo fenomenalno iskustvo, od ambijenta samog ateljea i tvrđave, preko opuštene svirke i ugodne atmosfere, ovi se odmetnici bogami znaju dobro zabavljati. Čak i kada u svojim pjesmama govore o nekim teškim i duhovnim temama, ovo je bio vjerojatno najbolji provod koji sam imao tih tjedan dana boravka kod istočnih susjeda.

I, što reći za kraj osim da bacite uho na ovu novoodmetničku ekipu jer je riječ o ozbiljnom pokušaju umrežavanja autora iz dvije države i stvaranju jednog novog, zovite ga neo-folk, akustičnog, kantautorskog, singer-songwriterskog ili kako već hoćete pokreta. Baza već postoji u obliku Novih odmetnika koji su i privatno dobri prijatelji – Škrabe, Čopor, Prkos drumski, Izmena vremena i Tomislav Zorić. Dodamo li im Milošev Gram Parsonsom inspiriran projekt Another Side Of This Life, Daniela iz Jesenjeg orkestra, Miku Male te Ninu Romić koja je već prepoznata od strane velikih izdavača (Aquarius Records) i medija, imamo dovoljno materijala za jedan doista nov i svjež folk pokret.

Zaključit ću ovaj podulji report (svaka vam čast ako ste ovo izdržali do kraja!) riječima jedne osobe koja prati cijeli ovaj pokret: «Mene osobno njihova druženja (privatno i na koncertima) podsjećaju na druženja Joni Mitchell, Boba Dylana, Neil Younga, Joan Baez i ostale ekipe, a danas su to u Americi novi folkeri koji zajedno koncentriraju i međusobno se poštuju – Devendra Banhart, Joanna Newsom, Mariee Sioux, Alela Diane, Monsters of Folk itd… Evo, zaista se i ovdje, na ovim prostorima, počelo odvijati nešto jednako vrijedno i jedinstveno! Istovremeno, stvaraju se velika prijateljstva i razmjena predivne glazbene i ljudske energije…»

I to je to ljudi! Podržimo tu novu scenu u nastanku i poželimo im da njihova glazba dopre do što šireg kruga ljudi.

Ja to već činim…

Autor: Prkosni Hadžo na drumu

(Visited 27 times, 1 visits today)
Share on Facebook0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Share on Reddit0Share on Google+0Share on Tumblr0Share on LinkedIn0Print this pageEmail this to someone